a ja sam se pitao
u koju će noć
njen korak lak
da ostavi traga
nalik putrenim zvijezdama
što nekoć su bile
jaka i ponosita sunca
na ovoj ivici svemira
što zovemo ju domom
pitao sam se
o njenim stazama
posutim kestenjem
iste boje kao i njene oči
što su znale
gledati duboko u dušu
tražeći da otkupe sve boli
sabrane u jedan mali cvilež
kao što kap zapjeva
kada postaje slap
darujući svu svoju ljubav
samo da melankolije nestane
i da kao drugovi
barem jednom dočekamo jutro
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.