Branka Klisović rođena je 1984. godine u najljepšem mjesecu svibnju i najdražem joj gradu Zagrebu. Od malih se nogu igrala učiteljice i tako se odlučila za to zvanje. Učiteljski fakultet s pojačanim predmetom Hrvatski jezik završila je 2009. godine, nakon čega je radila u mnogim zagrebačkim i prigradskim školama kao učiteljica razredne nastave i učiteljica produženog boravka. Oduvijek je voljela izmišljati priče i najdraži satovi Hrvatskoga jezika bili su joj upravo oni pisanja zadaćnica. Glumila je u svim školskim predstavama, a danas za isto priprema i vodi svoje učenike u OŠ Stenjevec. 2015. godine počela je pisati personalizirane slikovnice i tiskati ih, no ne i izdavati. Oduvijek je u njoj tinjala želja da nekome negdje izmami barem jedan osmijeh svojim književnim djelom. Tako se odlučila prijaviti na natječajZvonko 2018. godine sa knjigom Dnevnik jednog balavca i s njome je osvojila navedenu nagradu. Slikovnice U visine, Hrabra Dora, Sva Hedina lica, Za tri mala anđela, razni igrokazi i pjesme za djecu dosad su zabavljali samo školsku i vlastitu djecu, a nada se da će uskoro zabavljati i djecu cijeloga svijeta.
Prije nego krenemo s pitanjima, čestitam na osvojenom Zvonku.
Hvala Vam najljepša!
Zanimljivo je da ste već kao dijete željeli biti učiteljica. Kad bi svi kad odrastu, postali ono što su željeli biti kao djeca, imali bi najviše vatrogasaca, doktora, balerina… No, u sadašnje vrijeme, možda čak i pisaca. Odakle vama tolika ljubav prema pisanoj riječi i knjizi? Jeste li kod kuće imali kakav uzor?
Da, istina je da sam odmalena htjela biti učiteljica, ali kako sam rasla, htjela sam postati i poznata književnica. Sve djevojčice sanjaju o tome da postanu slavne pjevačice ili glumice, a meni je bilo privlačnije napisati nešto vrijedno što će biti vječno i što će ostaviti trag. Mislim da je ta moja unutrašnja želja bila moj najvažniji poticaj.
Spomenuli ste da ste glumili u školskim predstavama. Jeste li ikad poželjeli postati glumica?
Kada sam glumila kao djevojčica, imala sam veliku tremu i nisam to toliko zavoljela. Danas me više privlači rad iza pozornice pa volim pisati igrokaze i pripremati djecu za priredbe.
Kao što sam već spomenula, radite s djecom. Majka ste dvoje male djece. Do sada ste pisali prvenstveno za njih.
Da, rad s učenicima me potiče da pišem za sve situacije koje nam u školi trebaju. Ako ne mogu naći neki prigodni tekst, sjednem i sama ga napišem. Moja vlastita djeca vole priče tako da pišem i za njih. Moja petogodišnja djevojčica i sama već izmišlja priče što me iznimno veseli.
Smatrate li da će vam dobivena nagrada pomoći u daljnjoj karijeri pisca?
S obzirom da sam dosad bila nepoznati pisac, vjerujem da će mi ova nagrada puno pomoći. Uistinu mi mnogo znači jer mi potvrđuje da mi djelo ima književnu vrijednost.
Osim što pišete prozu, pišete i poeziju za djecu. Razmišljate li i o objavi zbirke poezije?
Uz dvoje male djece nemam baš mnogo vremena za pisanje dugačkih romana tako da mi pisanje pjesama trenutačno više odgovara. Željela bih izdati i zbirku poezije i vjerujem da će mi ova nagrada biti poticaj i za druga djela.
Osoba ste koja ima mnoge interese. Stignete li se pored svih ostalih obaveza baviti i svojim hobijima kao što je ples, odbojka, badminton, stolni tenis…? Jesam i sve spomenula ili imate još nešto „u rukavu?“
Ha, ha! U rukavu se svašta nađe, pogotovo s jednogodišnjim djetetom u kući! Šalim se, naravno. Svako razdoblje u životu mi je donijelo mogućnost za bavljenjem nekim od navedenih hobija. Trenutačno su ti hobiji u tragovima, ali kad mi treba odmak od svakodnevnih briga i poslova, često zaigram nešto od navedenoga.
Svaki pisac, osim opsežnog općeg znanja, dobrih muza i talenta, mora imati podršku obitelji i dovoljno vremena. Očito je da vama svega toga ne nedostaje, no svejedno recite nam kako vaša obitelj reagira na vaš spisateljski rad i kako su reagirali kad ste im rekli da ste na natječaju HDKDM-a osvojili Nagradu Zvonko?
Moj suprug je iznimno ponosan na mene jer zna koliko sam dugo o tome sanjala. Moja djevojčica je bila jako sretna, svima je govorila da je mama osvojila nagradu i prvo mjesto! Iako joj je draže da se zajedno igramo, pusti me ponekad iza 22h da malo i pišem.
Iz vašeg životopisa vidi se da, premda ste mladi, imate veoma bogato iskustvo u radu s djecom. Je li vam taj rad pomogao u vašem pisanju?
Naravno da je jer nekako ostaneš i sam pomalo dijete kada si okružen djecom, a tada možeš ući u svaki mladi lik jer ti je sve poznato. Isto tako, znaš što ih zanima i primijetiš njihov način komunikacije što mi je bilo jako bitno za ovu knjigu.
Smatrate li da uspješan pisac mora biti fakultetski obrazovan?
Svakako da mu bolje obrazovanje može uvelike pomoći jer ima širi spektar znanja, ali vjerujem da ima dosta uspješnih pisaca bez nekog većeg obrazovanja koji su samostalno radili na sebi i koji su napisali kvalitetna djela.
Recite nam nešto o personaliziranim slikovnicama koje su spomenute. Za koga ste ih radili i na koji način?
Personalizirane slikovnice su bile dobra ideja, ali teško ostvariva. Moja ideja je bila da se pišu po narudžbi. Ukoliko se neko dijete nečega boji ili je po nečemu specifično, ili jednostavno netko želi da se njegova obitelj opiše u danom trenutku, ispunio bi jedan upitnik i ja bih prema tome napisala priču o stvarnim likovima na njihovu zadanu temu. Slikari su mi oslikali slikovnicu, tiskara tiskala, no problem je bio u malom broju tih pojedinačnih slikovnica tako da je cijena trebala biti previsoka kako bi se sve platilo. I dalje mi je žao što smo napravile samo nekoliko takvih slikovnica, no uistinu ih je bilo teško izrealizirati.
Naslov rukopisa koji je osvojio srca žirija „Dnevnik jednog balavca“. Budući da sam i sama bila članom žirija mnogih natječaja, znam koliko je teško sve pročitati, biti maksimalno objektivan i za nagradu predložiti ono što je najbolje. Jeste li ikad bili član neke komisije za dodjelu nagrade i ako jeste, kakva su vaša iskustva?
Ne, nikada nisam nešto procjenjivala na takav način. Ocjenjivanjem se često bavim u školi i često dodjeljujem neke nagrade pri čemu znam da je to nezgodan posao, no ovako nešto nisam radila.
Bilo bi nezahvalno pitati jeste li očekivali pobjedu, jer svatko tko se natječe očekuje da njegov rad bude prepoznat. Ipak, jeste li se, ipak, iznenadili?
Iskreno, uopće nisam znala što da očekujem! Poslala sam Dnevnik, jako željela pobjedu, no nisam imala predodžbu o tome vrijedi li to išta u književnom svijetu ili su to samo moje črčkarije. Zato je pobjeda bila još slađa!
Naslov rukopisa s kojim ste pobijedili daje naslutiti temu no ne neophodno i sadržaj. Otkrijte nam, ukratko, o čemu govori vaša knjiga?
Dnevnik jednog balavca govori o trinaestogodišnjem dječaku po imenu Steve koji se bori sa svojim godinama i sa svime što te godine nose sa sobom. Naravno da se bori i sa svojim roditeljima, profesorima, prijateljima, novom simpatijom Irenom i sa životom općenito. Pratimo ga kroz jednu školsku godinu po mjesecima, od rujna do lipnja. Zapravo mu se događaju vrlo svakodnevne stvari koje su pomalo duhovite jer i dobro i loše može biti duhovito ako tako gledamo na stvari.
Da bi knjiga nastala treba cijela ekipa stručnjaka. Tko vam radi lekturu, tko naslovnicu?
Lekturu mi je radila prijateljica, učiteljica razredne nastave Valentina Ulama, a crteže Žaneta Marinković.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom s gore spomenutim osobama?
Jesam, jesam, zadovoljna sam sa svojim suradnicama. One su također jako sretne i uzbuđene zbog ove nagrade.
Hvala što ste pristali na ovaj intervju. Želimo vam mnogo uspjeha i u daljnjem spisateljskom radu.
Hvala Vama što ste me tražili i hvala na lijepim željama!
Izvor: http://www.casopis-malipero.com.hr/
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.