ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Miroslav Pelikan | Hibler I


Malo se tko sjećao onoga tmurnog dana jer baš je bio takav dan kažu, kada je dječak Karlo Hibler sišao s lokalnog vlaka i nakon kraćeg raspitivanja uputio se prema gradskom trgu i točno, nasuprot crkve ušao u brijačnicu majstora Makarina.

Kada je opazio dječaka na vratima kako nespretno rukama razgrće zavjesu, Makarin je kroz zube procijedio.

-Pozdrav si ostavio na stanici mali?

Dječak se nevješto ispričavao stojeći i dalje pored vrata.

-Daj se jednom makni od vrata.

Dječak zakorači prema brijaču, ali tek dva koraka.

-Mene tražiš mali?

-Da, promuca dječak.

-Evo me, ja sam majstor Antun Makarin, brijač.

-Ja sam, ja sam Karlo Hibler, dobar dan gospodine.

Nekoliko je ljudi sjedilo sa strane i promatralo zlurado prvi okršaj majstora i budućeg šegrta, znajući koliko je već dječaka odustalo, ne mogavši izdržati Makarinovu školu.

Naime, Makarin je bio tek prosječno vješt brijač a ni zubima se nije bavio, no bio je jedini u ovome kraju i uostalom imao je svoju radnju gdje su se svi oni osjećali dobro, kao gospoda.

Makarin je vrlo držao do svojih mušterija no nije ih volio. Užasavao se njihovih neobičnih mirisa, neočešljanih kosa, tvrdih čekinja i brada koje je valjalo dovesti u red posebno nedjeljom prije mise.

U brijačnici su se rijetko vodili iole ozbiljniji razgovori, uglavnom se lamentiralo o tuđim nesrećama, slabom urodu zemlje, neplaćenom porezu ili o  iznenada uočenim rogovima na glavi bogatog trgovca. Često bi se govorilo o nepredvidljivosti vremena, o novom svećeniku i o njegovom zvonkom glasu što odjekuje ispod crkvena svoda ili o vječno namrgođenoj časnoj sestri koja je bila uistinu lijepa i opet su se iznova čudili što ona radi u župnoj kući pored takve zanosne ljepote..

Razgovaralo se i uspjesima i postignućima pojedinaca, kako je recimo Tomo po dobroj cijeni prodao nekoliko tuceta sita negdje daleko, kojih desetak kilometara dalje u gradiću pored mutne rijeke, pa mu je preostalo toliko novca da plati svoje dugove u krčmi i brijačnici ili o pristojnoj cijeni koju je Mata M. dobio za svoje dvije već izrađene kobile i kako je odmah kupio dobre dvije, mlade i još mu je ostalo toliko da kupi ženi i brojnoj djeci neke nevažne sitnice.

No takvih je dobrih događanja bilo malo pa su oni iznova prepričavali jedno te isto i često se posvađali oko novca, za koliko je Mata prodao kobile i kupio mlade i što je još poslije toga kupio.

Bilo je i dana kada je u brijačnici vladao muk, šutjeli su kao zaliveni i čekali svoj red.

Neugodnu tišinu bi povremeno razbijao Makarinov glas.

-Slijedeći, molim.

U takvoj atmosferi teklo je naukovanja Karla Hiblera. Između čišćenja nakupina kose i ćuški koje su svakodnevno padale na njegovu sitnu glavu.

Makarin ga je često mlatio, uvijek s razlogom, kao da se opravdavao pred nazočnima a ponekad ga treba opaliti i bez razloga da ne zaboravi postojanje živog razloga.

Karlo se čudio sam sebi, kako sve to izdržava, no čvrsto je držao škare i britvu dok ga je Makarin podučavao.

Dječak je stanovao, zapravo samo spavao u tavanskoj prostoriji iznad brijačnice, ionako je cijeli dan provodio dolje.

Makarin nije Hiblera naučio ne znam što, no osposobio ga je za taj posao, govoreći mu.

-Ovo ti je bolje nego kopanje. Zemlja je prokleta stvar.

Makarin je učinio još jednu dobru stvar u ranim godinama Karla Hiblera.

Ne mogavši naplatiti dug kod lokalnog svirača Mareka, dogovorio se s njim, neka on za uzvat, nauči svirati Karla gitaru.

Karlo se nevoljko priklonio toj gazdinoj odluci no nije mogao odbiti.

Tri puta tjedno, kada je bio slobodan, Karlo je odlazio kod Mareka i trudio se po malo razotkrivati tajne čudesna instrumenta.

Marek je odmah uočio kako dječak ima određena dara i ako ništa drugo može mu se jednoga dana pridružiti svirajući s njim na lokalnim proslavama i svadbama, onako, poslije brijačkog posla, dobro će mu doći ta zarada jer nije bilo nepoznato kako Makarin dječaku daje tek mrvice.

Makarin se začudio kada je čuo od Mareka kako Karlu ide dobro s gitarom.

-Neka se on samo drži brijačnice. Od toga se živi a ne od svirke. Pogledaj, najprije sebe pa mi onda odgovori.

Marek bi zbunjen zašutio i odlazio.

Koliko je Karlo vremena proveo kod Makarina, nerado se prisjećao, no uz majstorovu potporu položio je sve ispite pa i onaj majstorski. Ojačao je i razvio se u pristalog mladića.

I tada mu je Makarin predložio.

-Koliko znam novaca za svoju brijačnicu nemaš, a i bile bi previše dvije za ovo mjesto. Ostani ovdje, dijeliti ćemo zaradu, a sviraj okolo kada hoćeš.

Hibler je pristao. Sve što je rekao Makarin bila je istina, tužna i ružna.

Ono što bi s Marekom i drugima zaradio svirajući unaokolo, potrošio bi na svoje mladenačke hirove i nije bio nikome dužan.

Dogodila se još jedna promjena. Naime, Makarin je živio u staroj, velikoj kući sa svojom ženom Martom, nisu imali djece i činilo se kao da su sami posve na svijetu.

Makarin je predložio Hibleru neka se smjesti u njegovoj kući jer mjesta doista ima a i nije red da mladi majstor živi negdje drugdje.

Karlo Hibler je pristao.

Marta Makarin, starica s mnogo otrova u sebi, uglavnom mu se uklanjala s puta posebno u posljednje vrijeme jer je dobro znala da brijačnicu zapravo drži na svojim leđima Karlo.

A i ona je znala, istina davno, opaliti mu ćušku kada nešto nije napravio kako treba u kući, držeći kako je ona prava gospođa a on samo seljački ispljuvak s jedino sigurnim imenom majke.

I to je sve izdržao Karlo dobro se sjećajući debelog blata ispred skromne kućice u nedalekom selu i onog čudnog razgovora, njegovog sada već pokojnog oca s Makarinom, kada mu je ponudio sina za naukovanje.

Fino je bilo i ugodno Karlu u Makarinovoj kući. I dalje je veći dio dana bio u brijačnici, da bi navečer s Marekom i ostalima svirao.

Vremenom je Karlo vidio kako ga rado zagledaju mjesne djevojke, no on se radije družio s onima drugima, malo slobodnijima i neposrednijima, koje su živjelo malo dalje. Ove druge od njega nisu tražile ništa osobito, osim da na njih troši zarađeni novac od svirke, ne postavljajući mu izjutra pitanja.

No, iako je sada imao novca o kojem je nekada mogao samo sanjati, živeći posve slobodno i bez ikakvih obaveza, sve je jasnije osjećao kako ga ovo malo mjesto guši i ne da mu da bude ono što bi on htio.

Karlo je jednostavno želio biti netko drugi, ne Karlo Hibler iz minijaturnog blatnog sela ispod gore, ne Karlo Hibler koji je toliko trpio hirove Makarinovih, ne Karlo Hibler brijač, majstor, koji će jednom oženiti jednu od ovih nasmijanih djevojaka, ne Karlo Hibler koji će uskoro šamarati svoje nespretne i nesretne šegrte, ne, nije želio biti ovaj obični Karlo Hibler.

Jasno je čuo snažni zov gitare, koju je uistinu sve bolje svirao,znajući kako će ga baš ona odvesti u veliki svijet i omogućiti mu da bude pravi Karlo Hibler.

No, morao je sačekati da dvoje staraca ode s ovoga svijeta jer prije kratkog vremena Makarin ga je iznenadio kada mu je ovo rekao.

-Dobro sam učinio što sam te uzeo. Ti si već naslijedio moj posao. Jučer sam pred notarom i svjedocima potpisao oporuku. Sve što imamo Marta i ja pripašće tebi poslije naše smrti. Za uzvrat jer znaš da nemamo nikoga, želim da mi ponekad dodaš čašu vode ili je prineseš mojim ustima i dostojno nas pokopaš. Pristaješ li?

-Pristajem, brzo će Karlo a oči mu zasvjetlucaju.

Na svu sreću, Karlo nije morao dugo čekati. Za kratko vrijeme Makarinovi su se preselili na groblje.

Za svega par dana, Karlko Hibler je prodao kuću i okućnicu a ubrzo i brijačnicu a zatim se s gitarom uputio prema velikom gradu na sjeveru.

-Napokon, napokon, sa suzama u očima Karla je vlak odvezao u susret njegovom dugo iščekivanom i žuđenom životu koji jedini vrijedi proživjeti.

Mještani su se čudili njegovoj, nagloj odluci, poneki i ne jer sve je to život.

Naravno, na svim onim adresama koje mu je Marek dao, Karlo nije pronašao ništa što bi ga stvarno zanimalo, osim poziva da dođe svirati gitaru u baru na kraju grada.

Ubrzo je iz tog odurnog bara prešao u drugi pa i u treći, da bi krajem godine napustio grad i otišao još sjevernije prisjećajući se Marekovih riječi kako je samo jedan grad na svijetu a to je Beč.

No, Beč je bio prepun vrhunskih gitarista i Karlo je zabezeknuto slušao njihove bravure, nije im bio ravan ni izdaleka.

Polako je trošio, oprezno, novac od kuće i brijačnice Makarinove, mora naći neko zaposlenje.
Samo da ne bude brijačnica, ali samo su one njemu, gitaristi Karlu Hibleru otvarale vrata.

Iznova škare i češalj, britvu u ruke. Koliko je samo mrzio taj odvratni posao ali morao je jesti a želudac ne pita što si radio.

Iznenadio se kada je opazio prve sjedine, a nekako vrlo brzo i cijeli pramen.

Zakleo bi se, u trenu je posijedio, dok se promatrao u zrcalu iznajmljene bečke sobe.

Promatrao je s nevjericom svoje prste, već pomalo otkazuju, od gitare je davno digao ruke, no britvu još nekako drži.

Kada više nije mogao istrpjeti dernjavu gazda, zbog čega tako sporo šiša ili brije, spakirao je svoje sitnice i vratio se u ono sivo mjesto.

Nitko ga nije prepoznao, toliko se tog prepoznavanja užasavao. Mjesto se proljepšalo, izgradilo.

Tamo gdje se je nalazila u središtu Makarinova radnja, nova zgrada od tri kata, u prizemlju brijačnica.

Pogledao je kroz staklo. Prepuna mušterija. Radi se na tri stolca.

Ušao je, pozdravio i sjeo.

Ljudi su otpozdravili. Prekinuo je za trenutak njihov razgovor o svemu i svačemu.

Kada je došao red na njega, Hibler je sjeo i rekao.

-Šišanje i brijanje.

Mladi brijač brzo ga je uredio, zahvalio se s osmijehom i uzeo neveliku napojnicu.

-Vjerujem da ste zadovoljni gospodine?

-Svakako, svakako, no recite mi, nije li ovdje u blizini bila ona Makarinova brijačnica?

-Oh da, da, baš na ovome mjestu.

-Što se dogodilo', upita brijača Hibler.

-Znate, ta kriza i sve ostalo. Kažu da sada u mjestu živi jako malo potomaka starog stanovništva. Došli su mnogi kao i ja i evo nas.

-A što je bilo s Makarinom?

-On je davno, davno umro a njega onda naslijedio neki Hibler. Vidite, njemu je Makarin sve ostavio a ovaj je to prodao i otišao u svijet.

-I?

-I ništa. Makarin je umro a ovome se izgubio svaki trag. Taj Hibler je navodno učio svirati gitaru kod Mareka. I Marek je odavno umro. Kažu neki da je taj Hibler otišao svirati po svijetu.

-I?

-I izgleda da je odsvirao svoje.

Hibler je to popodne posjetio i rodno selo pod gorom. Stare kućice više nije bilo.

Saznao je kako od starih više nema nikoga, raselili su se po svijetu, a došli su ovi s gore i izgradili novu kuću.

Dok se vraćao prašnjavim putom Hibler osjeti kako mu nedostaje zraka, sjedne pored puta u hlad i samo se prevali.

Nema komentara :

Objavi komentar