ponedjeljak, 1. listopada 2018.

Luka Tomić | Osvajaš me


Način na koji osvajaš ulicu
kako korakom uroniš u lijene oblake
i osmijehom približiš daljinu
a da se ona ne uplaši svoje smrti
tako osvajaš srce moje

Neprobojne utvrde u mojoj duši
pretvorila si u pašnjake snova
Tamo gdje bijah slijep
ti si sad svjetlost života nova
Ti si ona što me je pronašla po opisu
onog najgoreg koji sam ikad bio
sigurna da ćeš ipak ugledati srce koje ti donosi
sebe kao život

Tvoje tijelo pleše sa slučajnim trenutkom
gurnuo sam sunce pod nadstrešnicu
i ljubio te u gustoj sjeni
da budeš potpuno sigurna
tvoj sam u svakoj mračnoj promjeni

Tvoje ruke kao dvije zrake života
presađene su u moje mrtve grudi
poput rijeke gonjene kišnim oblacima
osvajaš me brzo i potpuno
Betonu sive ulice, u kojoj se nikad ne ljubi
nanosiš pukotine
iz kojih se vrpolji tijelo cvijeta i ćuti miris pouke
što zapravo pronalazi put u život

Otkada tvoje zastave vijore u mojim očima
bojim se zaspati, bojim se sna
i one noći iza koje neće doći moja zora
Možda je to strah zbog kojeg je ljubav
sve veći val, kojim neprestano grlim tvoje obale
Osvajaš me, živ sam jedino kad te zagrlim
i u tebi nestanem

Nema komentara :

Objavi komentar