ponedjeljak, 15. listopada 2018.

Igor Petrić | četrdeset i četiri stiha




Svijeća se topi.
Ljudi prolaze u tišini.
Ulica mala ne može primiti
svu tu gomilu mesa.
Pripadam li joj
ili jednostavno ne postojim?
Ne znam! Sve su to gluposti,
ta pitanja,
ti nerazumljivi odgovori.
Ustvari nemam vremena za ništa.
Ništa ni ne osjećam u zadnje vrijeme.

Svijeća se topi.
Noću
polako
leptiri pletu mreže.
Vještinu pletenja naučili su
potajice gledajući kako to radi
obični kućni pauk
i sad se prave važni.
Priznajem,
čudno je to što pričam s leptirima,
ali ponekad si ne mogu pomoći.

Svijeća se topi.
Polako, već godinama
ona manja kazaljka zidnog sata
bezuspješno pokušava uloviti onu drugu
veću,
ali ni ona, poput mene, nema toliko vremena.
Što predstavlja vrijeme u vakuumu života?
Što znače dodiri kad su nam ruke drvene
i sad poput marionete na konoplji
hodamo po unaprijed skrojenom scenariju
nepoznatog autora?

Svijeća se topi.
Ljudi i dalje prolaze noću,
prolaze danju.
Ponekad zastanu, padnu,
dižu se i posrću.
Polako ili u žurbi korak za korakom idu,
ulicom Dudovog svilca
koji nikad neće postati leptirom.
Stojim i promatram u tišini vlastitog vriska
kako se vosak razlio po rukama i pitam se,
kako ću ga sada skinuti s crvene, nabrekle kože.


Nema komentara :

Objavi komentar