Duga zima sporo prolazi, hladna kiša šamara školjke,
Zle vijavice i nevere glođu trošne daske ko boljke.
Stare i osamljene klupe na samom pragu oceana,
Gdje bura ožeđalo ljubi slabašnu svjetlost golog dana.
Dani teku, sve ipak stoji, drvo i kamenje drže dah.
Od pomisli na pustoš zime i vječni suton njih je strah.
Kad glas ljudi opet ispuni opustošenu razglednicu,
Kad dopre do uha šum mora, oko u letu ščepa pticu,
I valovi utisnu toplo slane poljupce na tijela,
Od kamenčića sred pustoši sklopit će se slika cijela.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.