petak, 5. listopada 2018.

Promocija knjige Slavice Sarkotić | Zvonki koraci djetinjstva



U Muzeju grada Velika Gorica 5.10.2018., pred prepunom dvoranom gdje se tražilo mjesto više, održana je svečana promocija knjige Slavice Sarkotić, pjesnikinje, prozaistice i autorice mnogih uglazbljenih stihova izvođenih na festivalima kajkavske glazbe.

Predstavljanje knjige otvorio je predsjednik Ogranka MH Vel. Gorica g. Stjepan Rendulić.

Urednica knjige i autorica predgovora Sonja Smolec rekla je nekoliko riječi, svojih osobnih osjećaja vezanih za knjigu te pročitala predgovor iste.

Autorica Slavica Sarkotić pročitala je dvije priče po svom izboru, jednu iz prvog i jednu iz drugog dijela knjige. Bile su to priče Jaki i slabi i Cipelice od licitara.

Za glazbeni ugođaj pobrinuo se Siniša Belošević.


Izvod iz Predgovora:

Čitajući priče Slavice Sarkotić vraćamo se u vremena šezde-setih godina prošlog stoljeća. Kad kažemo „prošlo stoljeće“, to za generaciju dvadeset i prvog stoljeća, koja nam se javlja u prvom dijelu knjige, izgleda kao davna prošlost, no Slavici i njenoj generaciji to je vrijeme u kojem je živjela, odrastala u okruženju u mnogočemu drugačijem od današnjeg. Ta generacija odrastala je bez telefona, TV-a, a o ostalim tehničkim dodacima koje su danas normalan, svakodnevni „dodatak“, nije se ni sanjalo. Tek se ponešto, slično tome, moglo vidjeti u filmovima u kinu a nešto kasnije i na TV-u. Stoga bih se usudila reći da tadašnja generacija sada živi onu davnu, najavljivanu budućnost koja je zahvaljujući brzom razvoju tehnologije došla mnogo prije nego je itko to mogao i očekivati. Unatoč, ili baš usprkos tome, ta je generacija bila daleko bliža prirodi, a to je ono što mnogima danas nedostaje a da toga nisu ni svjesni. Na žalost.
Nostalgija za tim vremenima može se interpretirati i kao žal.

Ipak, autorica itekako dobro zna i prednosti i nedostatke i razlike između tih i današnjih vremena.

Sve to možemo pročitati u njenim pričama koje su podijelje-ne u dvije cjeline. Prvi je „Tajna malog princa“ u kojem njene priče priča netko treći. Ovdje priče pripovijedaju njeni unuci i druga djeca, jezikom djece i mladih koji svijet gledaju pomalo drugačije ali ne uvijek i nerazborito. Često su njihovi komentari i zapažanja toliko zreli što nam govori o autoričinoj velikoj spo-sobnosti zapažanja i prenošenja emocija. U svemu ima i podosta finog humora koji pričama daju poseban šarm...

...

U drugom dijelu knjige „Zvonki koraci djetinjstva“, vraćamo se u one, na početku spomenute, šezdesete godine prošlog sto-ljeća. Ovdje Slavica Sarkotić govori o svom djetinjstvu. Već iz prve priče doznajemo kakav je tada bio interijer kuća, kakav namještaj se koristio. Za dijete su, čak i tada, neki dijelovi nam-ještaja bili starinski. Autorica koristi i neke strane riječi, zaostat-ke Austro-ugarske monarhije, udomaćene i prilagođene našem govoru i time ih čuva od zaborava.

...

Priče prvog dijela su uglavnom fiktivne, iako ima i prikaza stvarnih osoba i događaja, na primjer dječak koji govori u prvom licu nosi ime Leon kao i autoričin unuk. U ovom drugom dijelu priče su biografske i osim što imaju literarnu, time dobivaju dodatnu, obiteljsko – povijesnu, pa čak i etnološku vrijednost.

Sonja Smolec
.

Nema komentara :

Objavi komentar