Kolumne

srijeda, 20. rujna 2017.

Narcisa Potežica | Slavenka Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge


U svom najnovijem romanu autorica uvodi čitaoce u tragičnu sudbinu Vojvođanke Mileve rođene Marić, koja, nakon nesretnog braka s Albertom Einsteinom, ostaje sama, s dvojicom sinova i teškim teretom tuge koju nosi u sebi.

Krajem 2016. godine izašla je u Zagrebu nova knjiga Slavenke Drakulić "Mileva Einstein, teorija tuge", roman u nakladi Frakture. Iako su mnogi ponešto znali o obiteljskom životu Alberta Einsteina ipak su s posebnim zanimanjem uzeli u ruke ovaj roman, koji je osvijetlio odnos velikog znanstvenika prema Milevi Einstein, njegovoj prvoj supruzi.

Albert Einstein bio je teorijski fizičar, jedan od najvećih fizičara, rođen 14. ožujka 1879 u Ulmu (Njemačka), židovskog podrijetla. Mladost je proveo u Münchenu, Italiji i zatim u Švicarskoj, gdje je 1905. godine završio studij na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu. Tijekom školovanja 1901/2. godine upoznao je Milevu Marić iz bogate vojvođanske obitelji. Ona je pomogla sramežljivom mladiću – mladom Albertu. Bila je starija od njega, nadarena i marljiva učenica.

Postoje zapisi da je bila dobra matematičarka, a po tumačenjima mnogih, čak je i sama teorija relativnosti bila njena ideja. No, posvetivši se djeci i obitelji nije uspjela diplomirati iako je pripadala prvoj generaciji žena koje su se akademski obrazovale. Doživjela je brojne tragedije, u što se može uvrstiti i njezin propali brak s Albertom Einsteinom.

Od školskih dana trpila je izrugivanja drugih učenika zbog šepanja uslijed kraće noge. Njen otac je na sreću shvatio da mora svojoj kćeri koja je zarana bila talentirana i sjajna učenica pružiti dobro obrazovanje. U Njemačkoj toga doba, Mileva nije mogla kao žena studirati i zato je šalje najprije poslana na školovanje na Kraljevsku gimnaziju u Zagreb, a tek onda na studij u Švicarsku, gdje na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu upoznaje nešto mlađeg Alberta. On u njoj susreće osobu koja ga podržava i pomaže mu pri učenju i prvim istraživanjima. Njihovo prijateljstvo se razvija u nešto više. Kako u samom početku njihove veze ne bi narušila ugled budućeg supruga koji po završetku studija očekuje svoj prvi posao, Mileva odlazi u rodni kraj, u Vojvodinu gdje u siječnju 1902. rađa njihovo dijete. Roditelji je šalju na selo kako bi izbjegli u tovrijeme veliku sramotu, a njenu djevojčicu Lieserl, čak žele dati na usvajanje. Mileva se vraća u Švicarsku ostavivši dijete teška srca s nadom da će je poslije nekog vremena ipak uzeti. No djevojčica umire od šarlaha i to je Milevin drugi veliki i bolni udarac. Ipak se udaje 6. siječnja 1903. u Bernu, kasnije dobiva dvojicu sinova - najprije Hansa Alberta a poslije Eduarda, kojeg zovu Tete.

Roman počinje opisom situacije kada Mileva u osvit Prvog svjetskog rata, godine 1914. došavši sa sinovima u Berlin od supruga Alberta Einsteina prima službeno pismo – u kojem se definira njihov odnos postavljajući joj niz uvjeta. On u stvari prekida njihov zajednički život – nizom pravila koja se svode na to da mu ona postaje osoba, koja će se brinuti samo o održavanju čistoće njegove garderobe, a nju naziva strankinjom što je osobito vrijeđa. Iako duboko povrijeđena i beskrajno tužna ona se zbog djece i njihove materijalne sigurnosti miri s novonastalom situacijom.

No 1919. godine Albert Einstein traži službenu rastavu zbog ponovne ženidbe s drugom ženom Elsom, ujedno njegovom rođakinjom. Elsu je, kao snahu, njegova majka prihvatila, za razliku od Mileve, koja joj iz više razloga nije bila po volji, posebno stoga što nije bila Židovka. Albert Einstein pomaže Milevinim sinovima jedino kamatama od iznosa Nobelove nagrade. Ostalo nasljeđe namjeravao je ostaviti kćerima druge supruge koje je ona dovela u njihov brak. Mileva je dugi niz godina provela u borbi kako bi osigurala očevo nasljedstvo svojim sinovima. Probleme je donosila i bolest mlađega sina i troškovi liječenja u sanatoriju za liječenje šizofrenije. Velika tragedija je za nju bila i to što je i njena sestra Zorka bolovala i umrla od iste bolesti.

Upravo splet svih ovih tragičnih događaja opisala je spisateljica Slavenka Drakulić s velikim suosjećanjem za Milevu - ženu patnicu, koja nosi golem teret tuge i čiji je život obavijen nizom tragičnih okolnosti koje je od rođenja i mladosti doživjela i još će doživjeti u braku te kraja svog tužnog života. Cijela priča je tragična kada se uzme u obzir da je Mileva bila genijalna atematičarka, pa time osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvena dostignuća u budućem radu i karijeri kao prva žena na Politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu. Ali zbog hendikepa, obilježena u sredini već kao dijete, uvijek drugačija, kao žena ali i buduća znanstvenica, zbog ljubavi i obveze prema suprugu i djeci žrtvuje vlastiti nastavak karijere. Na kraju, poslije neuspjelog braka s Albertom, bolesti mlađeg sina, a uz to u lošoj materijalnoj situaciji, potištena i na rubu živčanog sloma, sama s djecom, kao ostavljena žena osjeća se poniženom i prezrena od muža. Nalazi se u bezizlaznoj situaciji.

Čitaocu je osobito teško prihvatiti takav odnos Alberta Einsteina prema svojoj prvoj ljubavi i ženi. Slovio je kao veliki znanstvenik i čovjek širokih koncepcija, slobodouman i human. Kao pacifist uvijek se zalagao za pravdu i mir te je na početku 1. svjetskog rata odbio potpisati deklaraciju nekih njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat.

Sam je bio meta mnogim antisemitskim i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj, a njegove znanstvene teorije, posebno teorija relativnosti, bile su od strane nacista javno izvrgnute ruglu. Često se spominje njegovoupozorenje 1939. godine kada je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo američkompredsjedniku Franklinu D. Rooseveltu kako bi Nijemci mogli stvoriti atomsku bombu što je uAmerici pokrenulo istraživačke radove za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Albert Einstein kao pacifist uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon završetka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju. Nastavio je davati svoju podršku cionistima, ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. godine u 76-toj godini života u Princetonu, New Jersey (SAD), a njegova cjelokupna znanstvena ostavština (popis djela) objavljena je tek početkom 1987. godine.

Imajući na umu sve navedene činjenice iz Einsteinova života – teško je razumjeti njegov odnos prema mladenačkoj ljubavi, prvoj ženi i majci njegovih sinova. Ambivalentnost osobnosti Alberta Einsteina, najbolje opisuje spisateljica kada navodi komentar Milevina oca Miloša koji kaže kako on poštuje Einsteina kao velikog znanstvenika i oca svojih unuka, ali ne kao dobrog muža. Koliko je boli Milevi donijelo pismo o Uvjetima o njihovu međusobnom životu – riječi su koji bi malo tko mogao podnijeti. Time ona postaje primjer žene koja u životu doživljava udarac za udarcem: Mileva Einstein ostaje sama, s dvojicom sinova i golemim teretom tuge što naslov romana i naglašava "Mileva Einstein, teorija tuge". Simbolična naslovnica prikazuje njihovu uokvirenu bračnu sliku na kojoj je napuklo staklo.

Slavenka Drakulić je u ovoj knjizi na dvjestotinjak stranica oživila genija Alberta Einsteina i njegovu obitelj. Mileva je pred nama zaista stvarna, energično se bori za prava svojih sinova, ali je istovremeno depresivna, melankolična i razočarana u ljubavi. Simbolizira ženu u kojoj se ogledaju sve uloge i situacije koje žene proživljavaju i podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca. Opisana je kao snažna žena ali i gubitnica poput drugih talentiranih žene koje su glavni likovi u prethodnim romanima Slavenke Drakulić: "Frida ili o boli" i "Dora i Minotaur".

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949.godine. Do sada je objavila trinaest knjiga, a neke od njih prevedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo je šest njezinih naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postkomunizmom i ratom. Njezina prva publicistička knjiga "Smrtni grijesi feminizma" (1984) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede "Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali", "Balkan Express", "Cafe Europa", "Oni ne bi mrava zgazili" (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje),"Tijelo njenog tijela" i "Basne o komunizmu".

U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, a to su romani "Hologrami straha", "Mramorna koža", "Božanska glad", "Kao da me nema", "Frida ili o boli", "Optužena" i "Dora i Minotaur".

Slavenka Drakulić živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavila je tekstove u časopisima i novinama The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian, Eurozine i drugima te u lokalnim medijima.

Prva objava: Novi Omanut

Nema komentara :

Objavi komentar