U Jerihonu, najstarijem gradu na svijetu, sniva jedna sasvim neobična ruža.
Može biti uspavana i pola vijeka, a dovoljna je tek koja kap rose ili kiše da se probudi. Nakon nekoliko dočekanih zora ponovo usni, na dan, godinu ili deceniju. U nekim krajevima je zovu Marijina ruka, a u nekim drugim je Ruka Fatimina. U zavisnosti od toga kom Bogu ljudi podižu pogled, i pred kojim Bogom drhte.
Ona svima jednako cvjeta, plavom bojom tuge i beskraja. Latice joj mirišu na more, pustinju i šume.
Na vijestima javljaju da je prašina iz Sahare nošena južnim vjetrom noćas stigla u Evropu. Građani širom kontinenta se žale da su čestice pijeska zaprljale ulice, prozore i automobile.
Samo rijetki znaju da je nebo uzburkala Jerihonska ruža.
Dolazi onima koji nekoga čekaju željom koja ne zna za razum i vrijeme. Čija nada se ne savija pod težinom godina i razdvojenosti.
Onima koji čekaju ovako kao što ja čekam.
Nekad davno u dolini Mrtvog mora, u prvom gradu ikad sagrađenom nazvanom Mjesečev grad, jednog Beduina koji je otišao u lov iščekivala je žena. I kad je dan koji je trebao slaviti njegov povratak već odavno postao prošlost, ona je osluškivala svaki šum i glas. Danju je pjevušila i prolaznicima objašnjavala “da je topli vjetar donio njegov miris, i da će uskoro biti zagrljeni”. A noću je plakala teškim suzama koje su razbijale kamenje i glinene posude, mrveći ih i stapajući s pustinjom koja je okruživala zidine grada. Lomile su joj grudi i ruke, kidale utrobu, sve dok se i sama nije osula u sitni pijesak. Na mjestu gdje je nekad stajala njena kuća, okružena stablima datula i banana, našli su samo jednu usnulu ružu.
U ljubavi i čekanju ništa se nije promijenilo.
Čekam te danas jednako kao što je u to davno vrijeme, iza zidova od sušene opeke, čekala ona čije oči su iskapale latice. Željno i strpljivo kao onog trenutka u kom još vidim tvoja ramena dok žurno nestaješ iza ugla. Čekaću isto i kad vjetar raspe pijesak mog srca po zemlji i morima. Kad od mene ostane samo sanjivi cvijet.
Meteorolozi fenomen pješčane kiše objašnjavaju ciklonima, vazdušnim strujanjima i vodenom parom. Prava istina je da ruža iz Jerihona tka snove za noći onima koji ih sami pletu danju. U satima kad ih posjeti, iza sklopljenih kapaka imaju sve što im treba.
Eto kako jedna svojeglava biljka koja ne pušta korijenje može zbuniti naučni svijet.
Noćas ću sanjati tvoju košulju na mojoj koži.
S unutrašnje strane ušiven džep.
U njemu malo mjesečine, i koju kap kiše.
Može biti uspavana i pola vijeka, a dovoljna je tek koja kap rose ili kiše da se probudi. Nakon nekoliko dočekanih zora ponovo usni, na dan, godinu ili deceniju. U nekim krajevima je zovu Marijina ruka, a u nekim drugim je Ruka Fatimina. U zavisnosti od toga kom Bogu ljudi podižu pogled, i pred kojim Bogom drhte.
Ona svima jednako cvjeta, plavom bojom tuge i beskraja. Latice joj mirišu na more, pustinju i šume.
Na vijestima javljaju da je prašina iz Sahare nošena južnim vjetrom noćas stigla u Evropu. Građani širom kontinenta se žale da su čestice pijeska zaprljale ulice, prozore i automobile.
Samo rijetki znaju da je nebo uzburkala Jerihonska ruža.
Dolazi onima koji nekoga čekaju željom koja ne zna za razum i vrijeme. Čija nada se ne savija pod težinom godina i razdvojenosti.
Onima koji čekaju ovako kao što ja čekam.
Nekad davno u dolini Mrtvog mora, u prvom gradu ikad sagrađenom nazvanom Mjesečev grad, jednog Beduina koji je otišao u lov iščekivala je žena. I kad je dan koji je trebao slaviti njegov povratak već odavno postao prošlost, ona je osluškivala svaki šum i glas. Danju je pjevušila i prolaznicima objašnjavala “da je topli vjetar donio njegov miris, i da će uskoro biti zagrljeni”. A noću je plakala teškim suzama koje su razbijale kamenje i glinene posude, mrveći ih i stapajući s pustinjom koja je okruživala zidine grada. Lomile su joj grudi i ruke, kidale utrobu, sve dok se i sama nije osula u sitni pijesak. Na mjestu gdje je nekad stajala njena kuća, okružena stablima datula i banana, našli su samo jednu usnulu ružu.
U ljubavi i čekanju ništa se nije promijenilo.
Čekam te danas jednako kao što je u to davno vrijeme, iza zidova od sušene opeke, čekala ona čije oči su iskapale latice. Željno i strpljivo kao onog trenutka u kom još vidim tvoja ramena dok žurno nestaješ iza ugla. Čekaću isto i kad vjetar raspe pijesak mog srca po zemlji i morima. Kad od mene ostane samo sanjivi cvijet.
Meteorolozi fenomen pješčane kiše objašnjavaju ciklonima, vazdušnim strujanjima i vodenom parom. Prava istina je da ruža iz Jerihona tka snove za noći onima koji ih sami pletu danju. U satima kad ih posjeti, iza sklopljenih kapaka imaju sve što im treba.
Eto kako jedna svojeglava biljka koja ne pušta korijenje može zbuniti naučni svijet.
Noćas ću sanjati tvoju košulju na mojoj koži.
S unutrašnje strane ušiven džep.
U njemu malo mjesečine, i koju kap kiše.
1 komentar :
Draga Darija, ovo je duhovno savršenstvo.čestitam od srca i želim ti puno ovakvih dirljivih priča, metaforički život ruže a u stvarnodti život jednog čođvjeka.Kako vi umjetnici možete pričom dočarati i opisati život i u Sahari, kao da ste tamo živjeli. Ukratko,očarana sam.Čestitam.
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.