Kolumne

četvrtak, 18. listopada 2018.

Dinko Mihovilović | Ne vjerujem u Arhiv kakav sam prikazao u romanu „Krletka od mora“


Dinko Mihovilović
Foto:Mateo T. Klarić
Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman „Krletka od mora“ počinje prizorima idiličnog djetinjstva u Novom Zagrebu, da bi se oko pedesete stranice razvio u svjetsku avanturu koja glavnog junaka Josipa vodi preko Grčke do Tihog oceana. U svom romanu Dinko Mihovilović ne priznaje granice. Materijalna ograničenja su nebitna, jer njegov junak hrabro ostavlja dosadan posao i kreće na put za svojim vizijama. Prostorna ograničenja ne postoje, jer je cijeli svijet pozornica koju njegov Josip želi istražiti. I napokon, niti granice ovog svijeta nisu prepreke jer se uz pomoć dva neobična vodiča pustolovima proteže i na onostrano. Mihovilovićev glavni lik Josip, naime, putovanjem preko svijeta slijedi trag do mjesta spoznaje i doista ga pronalazi, sagledava cijeli svoj život i suočava se sa svojim pogrešnim životnim odlukama.

Grčki otoci, putovanje prekooceanskim brodom, indijska hrana, ribarenje u Tihom oceanu – egzotični prizori s dalekog putovanja u romanu „Krletka od mora“ prave su čitateljske poslastice, koje se rijetko sreću kod hrvatskih autora. S Dinkom Mihovilovićem razgovaramo o autobiografskim dijelovima u romanu „Krletka od mora“, o razlozima zbog kojih je napisao roman, kako je izabrao temu i kako ju je istraživao te o tome kako je pisanje uskladio sa svojim zahtjevnim poslom programera koji radi za američke tvrtke.

„Krletka od mora“ opisuje suočavanje s neosviještenim mladenačkim osjećajima čije razrješenje glavni lik uporno traži poduzimajući zahtjevnu pustolovinu koja ga vodi do Grčke i Indije. Koliko je u romanu autobiografskih elemenata?

Vrlo malen dio Krletke od mora je autobiografski. Posudio sam nekoliko elemenata iz vlastitog života: igru kita s početka knjige, druženje sa sestrom i prijateljima, prvi susret s bendom Iron Maiden. I to je sve. Igra se odlično uklopila u temu o kojoj sam pisao, a ostale sam detalje dodao jer su odgovarali.

Osobno nisam poduzimao nikakve slične pustolovine, ali proučavao sam razna unutarnja putovanja koja čovjek može poduzeti da bi došao do odgovora koje traži. Vanjsko putovanje je, doduše, prikladnije za knjigu kakvu sam htio napisati.

Motiv Arhiva u kojem su sva sjećanja je arhetipski i često se pojavljuje u suvremenoj literaturi, pa i u domaćoj. Odakle motiv Arhiva u vašem sustavu poimanja svijeta? Kako ste se odlučili u svoj roman ugraditi Arhiv sjećanja?

Osobno ne vjerujem u Arhiv kakav sam opisao u knjizi. No ideja je potekla od tzv. Akasha kronike koju teozofi smatraju nematerijalnim mjestom koje sadržava pregled ljudske prošlosti i budućnosti. To sam pročitao prilično davno, ali mi se ideja svidjela i često sam o njoj razmišljao.

Svog junaka Josipa u romanu ste kroz onostranu pustolovinu naučili odgovornom odnosu prema vlastitim osjećajima i osjećajima ljudi do kojih mu je stalo. Kako ste izabrali temu romana? Koliko je suvremenom čovjeku danas važna dobra komunikacija s vlastitim osjećajima?

Kada sam počeo pisati roman, imao sam vrlo načelnu ideju o čemu želim pisati. Inicijalna ideja bila je prilično različita od konačne; poklapale su se samo u osnovnim motivima. Pišući roman, više se puta dogodilo da se nešto u priči odvije mimo mene, ode svojim tokom. Odlučio sam uskočiti u tu zečju rupu i vidjeti kamo će me odvesti.

Suočavanje s osjećajima i njihovo prorađivanje trebalo bi biti vrlo prirodno kod ljudi, a često je zanemareno, ponekada prikazano i kao slabost. Kada sam bio nešto mlađi, ta me tema posebno zanimala i vodila od chan budizma do psihologije. Dok nismo na čisto sa svojim emocijama, ne možemo otići korak dalje i osloniti se na razum bez pristranosti. Stoga smatram da je ta tema, za većinu ljudi, uvijek aktualna.

Putovanje od Novog Zagreba preko Grčke do Tihog oceana vrlo je uvjerljivo opisano. Odakle inspiracija za opise tihooceanskih zalazaka sunca, života na brodu i egzotičnih jela? Je li sve plod mašte i istraživanja turističkih web-stranica ili ste doista poduzimali daleka putovanja i kušali indijske specijalitete?

Nisam putovao istočnije od Debrecina, nažalost. Putovanje iz romana u potpunosti je fiktivno. To je bio najteži dio u procesu pisanja jer sam morao mnogo istraživati, mnogo više od samih internetskih stranica turističkog tipa. Na primjer, tijekom cijelog pisanja, imao sam otvorenu interaktivnu kartu svijeta. Često sam palio street view i kretao se po ulicama uzduž i poprijeko da dobijem kakav-takav osjećaj prostora. Zatim sam pronašao čovjeka, stranca, koji je radio na brodu i pristao mi je objasniti sve što me zanimalo.

As u rukavu bio mi je prijatelj iz Indije, iz Hyderabada. On je dao imena indijskim likovima, potvrdio mi da je veza s Malezijom na mjestu, ali najvažnije od svega, mnogo mi je pričao o indijskoj tradicionalnoj filozofiji života, izvan one koja se izvozi na Zapad. Također, tijekom svoga posjeta Zagrebu, proljetos, potvrdio mi je autentičnost zagrebačke ponude indijske hrane, pogotovo u restoranu Bombay grill. Stoga sam se usudio pisati i o hrani na drugom kontinentu na temelju hrane koju sam probao nekoliko kilometara od svoga doma.

Bavite se informatikom i radite kao freelance programer. Kako se pisanje uklapa u vaš dnevni raspored? Što se desilo u vašem životu da ste nakon navršene 30. godine odlučili napisati roman?

Računalno programiranje može biti vrlo fleksibilan posao. Programiram za strance i nije važno kada u danu radim, već da napravim dogovoreni posao u dogovorenom vremenu. Hoće li to biti ujutro, popodne ili navečer, potpuno je svejedno i to mi odgovara. Omogućava mi da pišem onda kada želim pisati, iako ne stignem uvijek količinski pisati onoliko koliko bih htio. Kada sam pisao roman, reducirao sam druženja sa svima osim s obitelji i najbližim prijateljima i bio prilično posvećen.
Želja da napišem roman nije se javila nakon što sam zašao u četvrto desetljeće života, već mnogo ranije, početkom srednje škole. Isprva sam počeo pisati fantasy jer sam tada čitao Tolkiena, Martina, Pratchetta i druge. Zatim sam pročitao Marinkovićevog Kiklopa i sve je palo u vodu. Odmah sam napustio dotadašnjih pedeset stranica i bacio se na novi posao, pisanje nečega u stilu Marinkovića. Naravno, nisam otišao dalje od trećeg poglavlja, a samo je prvo donekle valjalo, i to nategnuto. U dvadesetima sam napisao jedan kraći roman, a započeo još barem tri. Krletka od mora je, dakle, drugi roman kojeg sam dovršio, ali prvi kojeg sam nudio izdavačima.
Mislim da sam ovaj put uspio zaokružiti čitav proces jer sam u međuvremenu stekao životno iskustvo korisno za pisanje, naučio sam biti strpljiv ili barem nešto strpljiviji nego prije, a imao sam i veliku podršku supruge.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.