utorak, 2. listopada 2018.

Božica Jelušić | Frida ili o antiataraksiji


Autor fotografije: Božica Jelušić
Kad provedeš stotinu sati proučavajući religije Istoka, razmišljajući o uništenju ega, o dosizanju nirvane, o ataraksiji, duhu koji se nakon dugog treninga izdvaja i izdiže iznad "svakodnevnog kaosa", odjednom dolaziš do neobična zaključka: da se isplati jedino ŽIVOT U STRASTI, jedino žar postojanja, uranjanje u vrtlog i rizik utapanja ili izranjanja.

Čast urednim životima, protokolu, rasporedu, hijerarhiji, projektima, životu posvećenom jednom cilju, dometima i dohvatima. Poštovanje također meditantima i isposnicima, tražiteljima duhovnih istina, fanaticima znanosti, spasiteljima svijeta. Mahanje rukom inžinjerima vlastitih karijera, onima koji dva puta preskoče vlastitu mjeru, svima čiji utjecaj oblikuje društveni život, obilježavajući jednu epohu. Svima pozornosti koliko pripada i priliči, nikome apsolutna naklonost u traženju vlastita puta, jer vrijedi ona biblijska: "Tvoje je blago tamo gdje je i srce tvoje".

Dakle, FRIDA KAHLO. Hodajuća životna strast, koja je za manje od 50 godina života, koliko joj je bilo dano postojati na svijetu, ispunila prostor svojom vibrantnom aurom, uvlačeći u nju sve što je vrijedilo dotaknuti, isprobati, usavršiti ili razoriti, konzumirati, nadvladati, privremeno prisvojiti. Bile su tu rijetke i dragocijene stvari, divne haljine, čudesni nakit, knjige, slike, muškarci i žene, ikone svoga doba poput Josephine Beker, Georgije O'Keefe, Lava Trockog, koje je odvela u postelju i dala im komadić svoga srca. Bio je tu Diego Rivera, njen učitelj i mučitelj, nevjernik, povratnik, muž i bjegunac, razvratnik i umilnik, koji će joj bdjeti nad odrom, skrhan od istinske žalosti. A ona je rekla: "Proživjela sam u životu dvije ogromne nesreće. Jednom me pregazio tramvaj, drugi put Diego".

Sve to nabrojeno i mnogo nespomenutog, poput teške prometne nesreće, koja joj je u mladosti smrskala nogu i zdjelicu, poput bolova koji su je raspinjali i lijekova koji su trovali krv, pretvorila je u savršeni "alat bola", izvlačeći njime na površinu ljudsku prirodu, još uvijek u dobroj mjeri divlju, satirsku, faunsku, neukroćenu, pohlepnu za užitcima, tek malo premazanu lakom civilizacije, koji brzo ispuca od unutrašnje vreline. Njezin je život u znaku totalne ANTIATARAKSIJE, pobune protiv razuma, strasti za ljudima i idejama, nadvladavanja fizičke nemoći i ograničenja.

Nije jasno, kako je uspjela naslikati svojih 200 slika , crteža, skica, grafika. Godine 1953. na samostalnu izložbu u Meksiku dovode je na nosilima. Posljednje dane, koje provodi u postelji, dozvoljavajući prijateljici Bernice Kolko da je fotografira nelijepu, blijedu, propalu u tjelesnom sklopu. I tada još, svaki put kad bi joj bilo bolje, Diego je priređivao večere s plesom na njoj omiljenim mjestima, na kojima je ona sjedila u kolicima, za stolom prepunim jestvina, smiješeći se odsutnim smiješkom već otplutala anđela. Kost i koža u njenoj raskošnoj odjeći, i noga koja je plesala u snu, i ruka koja je posizala već za nebeskim vratima.

Tko je bila Frida Kahlo? Slikarica, feministkinja, socijalistkinja, prosvjednica i buntovnica, ljubavnica i zavodnica, žena uznemirenih hormona i preaktivna mozga, bolesnica, mučenica, vanzemaljka koja je slučajno aterirala u Meksiku i zaustavila se u Casa Azul (plavoj kući) s čarobnim vrtom, gdje će ispustiti dušu? Ili možda ta duša joj uvijek tamo postoji, kao vjetar u ružičnjaku, koji ponekad pokida tisuće latica i rasipa krošnje, zviždeći, šapućući, šušteći, jecajući i urlajući o stvarima, koje su na ljudski jezik još uvijek neprevodive.

Ja ne znam. Fridu Kahlo nitko još nije uspio do kraja protumačiti. Niti bi se, vjerujem, itko usudio njen život i strast ponoviti.

1. listopada 2018.
Flora Green

1 komentar :