utorak, 2. listopada 2018.

Snježana Akrap-Sušac | I ona piše, ha, ha


Dan je bio- grozan,jedan od onih koje što prije želite zaboraviti.Besciljno sam lutala gradom ne razmišljući ni o čemu. Podsvijest me dovela tamo gdje uvijek pronađem način za bijeg od svih životnih poraza - do gradske knjižnice. Bližio se kraj radnog vremena , ali odlučih noć provesti među knjigama. Tamo se nije teško sakriti. Zvuk zaključavanja vrata donio  je olakšanje i vratio osmijeh na lice. Šetala sam među policama i imala osjećaj da me nerko prati. Taj se dojam stalno pojačavao.Kad sam se okrenula , ugledah stotinjak knjiga koje hodaju za mnom i na desetke koje su se izvlačile sa svoga mjesta, širile krila i letjele prema meni. Uplašeno sam promatrala taj pomalo jezivi prizor.Pogledah naslove i shvatih da su to knjige koje sam pročitala.

Prvo sam začula žamor, a onda jasno razumljivu prepirku . Svađale su se oko toga koju više volim, u kojoj sam više uživala, koja me najviše rastužiila ili nasmijala...

Soucyijeva „Djevojčica koja je previše voljela šibice“ hvalila se da sam danima bila pod dojmom pročitanog, ali joj se suprotstavila Pinolova „Hladna koža“ govoreći da me je ona više iznenadila, posebice ljubavlju između pripadnika različitih svjetova.“Nitko je nije rastužio kao ja“ – reče Bariccova „Svila“, na što su se mnoge nasmijale. „Remen, prozor, orah i uže“ i „Da mi je danas bilo ne susreti sebe“ H. Muller držale su se za ruke i hihotale toj izjavi.Saramagov„Ogled o sljepoći“ samo je ponosno koračao s podrugljivim osmijehom.“Ja sam je najviše zabavio.Bila je tužna kad me počela čitati, ali sam je razveselio“ – hvalio se Tomićev „Štp je muškarac bez brkova“. Odmah su glasno prosvjedovali Truebin roman „Otvoreno cijelu noć“ i njegov prijatelj „Sjajne zaribane godine“. „Djeca“ – hladno su konstatirale Kunderina „Šala“ i „Oproštajni valcer“. Oglasio se i Mariasov „Srce tako bijelo“ , govoreći da mi je bio zanimljiv do samoga kraja, kada sam otkrila vezu između Shakespeareova stiha u naslovu i sadržaja njegova romana. Murakami se počeo hvaliti da sam pročitala najviše njegovih knjiga ,ali su mu se narugali da ih je napisao „tonu“.

Gledala sam ih širom otvorenih očiju , s nevjericom slušajući djetinjastu prepirku velikana.Bilo ih je sve više i toliko su vikali da nisam mogla više razabrati što govore Honbyjevi, Zafonovi, Amanitijevi i mnogi drugi romani. Pokušala sam mir naći među policama, ali tamo su me, neke s mržnjom, a neke optužujući , gledale sve one knjige koje nikada nisam ni u rukama držala. Bilo je raznih sarkastičnih primjedbi, a najviše me pogodio jedan komentar: „ I ona piše ,ha, ha!“, nakon čega mi je dugo u ušima odzvanjao glasan smijeh. Netko je, dok sam bježala iz toga pakla prosiktao da mi među njima nikad neće biti mjesta. Samo sam promrmljala da to i bez njih znam i trčeći se ponovno pridružila pročitanim knjjigama.One su sada mirno sjedile slušajući kako im Proust objašnjava da ljudi imaju potrebu čitati različite knjge, da tako otkrivaju nove svjetove...Bila sam mu zahvalna.Sve me to što sam doživjela toliko iscrpilo da sam zamolila „ Malog princa“ da mi bude uzglavlje i čvrsto zaspala. U zoru su me nježno probudile vile proljetnice, likovi iz mojih priča, koje su ismijale nepročitane knjige. Nisam bila ni tužna ni ljuta, nego svjesna da sam puno bolji čitatelj ,nego pisac.Iako sam im na rastanku obećala da neću više pisati, čim sam došla kući započela sam novu priču, koju ćete uskoro moći pročitati!


P. S. Knjižnice su još uvijek moja omiljena mjesta, ali samo danju. Shvatila sam da i knjige imaju svoj tajni život, koji se odvija noću i da mi tada tamo nije mjesto. 

Nema komentara :

Objavi komentar