Kolumne

petak, 7. rujna 2018.

Milana Peruzović Jakus | Godišnji odmor


-   Putujem sutra. - na odlasku dobacim Mimi koja u uredu ostaje guliti još tjedan nakon mene. U njenom iscrpljenom i čeznutljivom pogledu ugledam more.
S kućnog praga žurno odbacujem lažne obzire i formalnosti, sve uloge u kojima nastupam tijekom godine odlažem na vješalicu kao kapute. Oslobađam se utegnutosti u neudobne suknje i košulje i raspojasavam u divlju i neobuzdanu amazonku izbačenog poprsja i golih bedara. Brzinski trpam u kufer najosnovnije: dvije lanene haljine, šareni arsenal bikinija, kremu za sunčanje i ubrzano tamnjenje, šešir, knjigu i aparat za komarce. 

-    Sve je spremno! - zadovoljno palim cigaretu u krevetu, a vrtlog adrenalina u koji sam upala, čitavu mi noć ne dopušta da zaspim.

Napokon se hladim brzotopećim sladoledom na kugle, uz stražnju ogradu bijelog dvotrupca, koji me, uz snažan zvuk mlažnjaka, polako, pa sve brže, odvaja od velikog grada. Kako je divno za sobom ostavljati zgrade i nebodere, prljave prometnice pune buke i dima i sve te patnike koji jurcaju za poslom i novcima, bez predaha!

-    Adio stresu ! - slavodobitno se nacerim velegradu u daljini, promatrajući s užitkom kako postaje sitna, bijela mrlja na modroj pozadini.

Dvotrupac  pristaje u luku malog mjesta, sunce se lijepi po staroj, kamenoj arhitekturi, a ljudi golih nogu i ruku nadvikuju se  jezikom koji mi otvara vrata poznatog i dragog otočkog svijeta.

-    Mateeee, jesi čapa cagooood?

-    Eeeee Koko, Kokoooooo,  a co mene zavaj zovu  meštar o ' puni mriiiiž, aaaaa!? 

Rastežu se riječi po zraku kao žvaka na suncu.

Spuštajući se niz lelujave brodske skale gledam kako su putnici šarenim torbama zakrčili jedinu mjesnu prometnicu.

-    Eno je , stigla je Mare ! - čujem negdje Bepa i potražim ga pogledom u obližnjem kafiću.

 - Bepooooo ! - ugledam ga kako u hladovini zelenog suncobrana ispija hlano pivo iz orošene krigle.

- Mrzla je, Mare, mrzlaaaa, ubi ovi zvizdan, Maree!

- Ajde Bepo, pusti molu nek pojde doma ostavit bagaje! Ako požuri, more još s nami stić na kupanje...

 - Meriii! – oduševljeno stisnem Bepovu mlađu sestru u snažni zagrljaj.

-   A gre i Jure.... – nadoda znakovito i namigne .

-   Aj, može, aj! Vidimo se na lanternu, brzo ću.

-   Ala, poj!

-  Oću, gren! - iskoči iz mene čakavica kao gušterica iz šikare i odjednom se osjetim kao prava domorotkinja.

Praćena krikom galebova dolazim do kale i kuće koju je podiga moj nono. Bacam pogled s balkona i udišem lipotu moga malog mista. Brodi u luci, zavezani za bove, čekaju. Dica se veru na kolone. Miriše riba s gradela, cvrčci pivaju, bogumila cvita.

Sidin u kaiću, toćajen noge priko prove. Brodić lagano klizi i pjeni more. Jure, već potamnio od sunca, izgleda poput Neptuna.  Zatvaram oči i puštam sunčevim zrakama, vjetru i moru da mi izazivaju trnce po koži. Odjednom osjetim vlažni dodir usana na svojima.

-  Drago mi je da si tu! -  rekla je crna, od soli skorena kosa, koja mi je zaklonila sunce.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

                                                                      

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.