Sjedim u fotelji, pored mene draga.
Pogled joj prodire do duše mi, do srži.
Desnom rukom grlim to zlatno srce svoje,
šalicu s kavom lijeva čvrsto drži.
Na tepihu sinčić autiće gura
a mješanac naš to znatiželjno gleda,
obilazi, njuška, pa mu lizne prste
a zatim, opet, malo dalje sjeda.
Iz zvučnika, tiho, Bob Dylan se čuje,
o šalici kave, jednoj drugoj, pjeva.*
Saginje se draga, ruku mi usne taknu,
bujna joj se kosa preko lica slijeva.
Uzvraćam joj nježnim poljupcem u čelo,
šutimo, gledamo se, a osmijesi zvone.
Izvana se čuje kos što zove svoju.
Prekrasno popodne al' sunce za brijeg tone.
Odjednom su soba, dijete, draga, mutni,
u nebo se, u kovitlacu, digne sva idila,
nasta crni mrak, ma, i od pakla crnji.
Osjećam dah vjetra, lagan kao svila.
Otvaram oči, svuda vidim krošnje,
prisjećam se svega i postaje mi jasno.
Na lišću ležim mokar u ovoj kišnoj šumi.
U prsima metak. Za sve je sad kasno.
____________________________________
* "One more cup of coffee (till I go,
one more cup of coffee for the road...)" ― Bob Dylan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.