Maja Ručević | Epitaf za Grinza

Jednom ga je rukom milovala, a u drugoj držala fascikl s preciznim liječničkim elaboratom raka koji ga proždire. Prisjećao se mladosti, jer, vrijeme se pokazalo dostojnim rivalom. Bilo je rano, otrčao je iz kuće u pustu valu. Opet se upišao u gaće, baba je za njim povikala da mu više neće prati mudante, i da nek' sebi nađe ženu da ga čisti takvog smrdljivog. Ispod jedne agave, iskopao je u zemlji rupu i tu sakrio pozamašan broj Petrovih uha. Kasnije će ih odnijeti u svoje tajno skrovište nadomak groblja, jer ako otac to vidi u kući, ne ginu mu batine. Nikakve koristi od njega, ni ribu za izist ne zna ulovit, ali zna skupljat smeće ka curica... Ana se stvorila niotkud, prišla mu, upitala može li vidjeti njegove školjke, a zatim rekla da je tu kratko kod tetke i da će brzo trajektom nazad. Poljubila ga je. Nikad prije nije čuo kako more šumi. Poklonio joj je najljepšu školjku iz kolekcije, da ga se sjeti kad je prisloni na uho. Godinu dana kasnije, isto tako siromašnog i tegobnog ljeta, Ana je već prala njegove mudante. Otac ga je prestao mlatiti i ubrzo nestao, a baba krepala u vonju vlastite usaftane crne suknje koju je i sama znala zapišati. Ni krš ni makija suzu nisu pustili. U kraju se i svaka moguća voda (koja nije morska) skupo plaćala, osobito ona što izlazi na oči. S osamnaest, Grinzo je prestao pišati u gaće i zavolio. Zaboravio da ima braću koja po cijeli dan tumaraju selom i kukaju zbog bijede, potisnuo nepodnošljiv užas krvnih veza i postao čovjek. Svoju prvu ozbiljnu ribu upecao je kad je Ana zatrudnjela. Kad je rodila sina, najstariji brat koji ga je od malena maltretirao, zastao je pred dvorom Grinzove skromne kuće i iskreveljio se naglas, da i susjedi čuju: E to ti je čovik! Juričev je to! Uvik smo bili najbolji ribari, i samo će muška dica nastavit tradiciju! Grinzo i Stipe nikad više nisu izmijenili ni riječ. Ana je pred Grinza stavila pjat brudeta i otišla podojiti prvorođenca. Stipu je udario auto negdje na magistrali za par dana. Ana je Grinzi rodila još četvero djece. Sve ih je odškolovao, bez presedana, i muške i malu Zoricu, novcem od ribarnice koju je otvorio i od nje zarađivao za život. Kako sada sabrati sve zore u kojima je pecao, minule borbe i iskušenja, neprospavane noći pune dječjeg plača i zajedništva koje se otima krahu, ljubav koja je tkala filigransku čipku trajanja, a ispušta nit pred smrću? Gledao je za Anom, iz kreveta s antidekubitalnim madracom, izboden, ljubičasto – plav. Iz njegova skeleta od četrdeset i pet kilograma virile su nefrostome, stome, infuzije i sonde, letjele u nebo! Život se tanjio, feta pršuta na jeziku punom želje. Iza njega su ostale tri crne vreće za smeće s osobnim potrepštinama koje Ana posljednji put odnosi iz bolničke sobe i nad njima plače. Otišao je miran, netko je za njega šumio, netko velik kao more.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi