Kolumne

petak, 21. rujna 2018.

Lovre Rončević | Srce II.


– Kako su krasni ovi cvjetovi što te okružuju. Ljepša si među njima, znaš. Ja sam odavno tebe izabrao... to mi je reklo srce... to sam znao... Ljeto je i srca se otapaju, stapaju u jedno i neće se stopiti dvaput... stopiti u  ljubavi koja  se samo jednom dogodi... Volim te Gabrijela, znam da nije potrebno, ali ti svejedno želim reći...

– Ti si uvijek tako dobar prema meni, a zašto? Prvi si koji ovako govori...

Prekinem je na časak i dodam:

– Oni, svi ti prije, nisu bili ja i nisu znali što imaju ispred sebe... oni nisu znali kako... srca im nisu ništa rekla... zato su pogriješili... Ali, i ti si furbasta, nisi me voljela, ti si znala kako pridobiti, ali si tako i znala kako uništiti.

– Molim? –

– Da, sjećam se da si zamrzila samu sebe, tek onda kad si vidjela da bi me mogla izgubiti.  Zamrziti sebe da bi zavoljela drugoga... Posljedice dolaze kasnije, shvatila si. I,  da si znala ono što si tek trebala da znaš, izgubila bi sigurnost.  Ali, ne brini, sigurnost i nije za zaljubljene, zato sam ti i oprostio...
Ovakvi smo uvijek kada smo ona i ja, i kada smo zajedno. Gledajući iz neke daleke perspektive, a ne znajući našu prošlost i naše riječi, zaključili biste – pogrešno. To je ono naše, odbojnost koja nas veže, odbojnost u svakom pogledu, ali i rijetkost koju pronalazimo u sebi, a darujemo samo nama. Odat ću vam jednu tajnu: moje je srce, vidjevši je puno prije u zagrljaju drugoga, bilo kao grožđica, potpuno isušeno. I ja sam je nešto kao mrzio, jako sam je mrzio, iako joj to nikad nisam rekao, jer sam mislio da je mržnja normalna reakcija mojih čudnih kemijskih procesa.  I mrzeći je, ja sam shvatio koliko je zapravo volim. Možda moja logika nije u skladu sa svim pravilima i onim novim zaključcima, ali, zar je život postao toliko jednostavan, da bismo prestali sumnjati u ljubav!?

Nešto mi je tu prekinulo misli, nešto što nije bilo izigrano mojom voljom. A ja, kao uvijek,  uvijek se prepustim onome što me pritišće.

Riječi su bile suvišne i bile su nebitne, bile su prazne. Volio sam je prije ovog razgovora, još puno prije. Tada, još u prvim dodirima koji su se vezali kao konopci, sve je teklo sporo.  Ljubav u počecima mora biti takva, kako bi u budućnosti postala komplicirana i  jasna, istodobno. Primijetio sam na njoj ono što se ne smije primijetiti, ono što se ne smije dohvatiti, uhvatiti. Sve sam to dohvatio i uhvatio, ali samo u svojim mislima, idejama, u svojim željama... u svom... Pobogu, da kažem u  čemu,  sigurno bi izgubio povjerenje u svoje principe... Ipak, sjećam se kako me je čekala ispred vlaka  dok je lišće padalo samo zato što je mislilo da je jesen. I ja sam pao, na nju. Pao sam, priznajem, pao sam zaljubljen i nisam pao dvaput. I nisam, poslije nje, htio više niti jedanput.

***

Probudih se. Sanjao sam Gabrijelu i sanjao sam naš poljubac, naše razgovore, naše samo ono nešto. Dan je bio vedar i kroz prozor moje bolničke sobe sloj, snop svjetla nekako je nakoso padao na mene i na krevete. Oblaci, kao ovčice, razbježali su se po nebu, a jedan u daljini onako smiono odvojen od drugih, sa svojom paučinom,  spajao je gornji kut neba. I barka sa svojim izlomljenim veslima u moru, s kojih se sušilo nekoliko kapljica prošlih valova, sasvim se približila. Nekoliko zvukova crkvenih zvona došetalo je do mene, a ja sam samo želio izaći iz sobe, iz pomišljanja i vratiti se nakon nekoliko dana – radi bolje spoznaje. Pretpostavljam da je sve igra, i tako prozor sa svojim okvirima, koji gleda na prirodu, meni izgleda kao slika u pokretu.  Svega se ovako slikovito sjećam jer za točno trideset dana pada moj rođendan...

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se snađem u novom ambijentu u kojemu sam se stvorio neshvatljivo... I, pregažen stvarnošću koja me čudnovato ispunjava, ponovo tražim razlog koji mogu samo naći u sjećanjima. Želim reći, da se prisjetim pa da shvatim. Ali, prije mog traženja istine, uleti on. Doktor.  Niskog rasta i guste sijede brade. S rukama u džepovima i s nogama u cipelama. Tu nema ničega toliko smiješnoga koliko sama istina zasmijava.  Tu nema ničeg smiješnog, ponovim u sebi da se uvjerim u ono neistinito. Ali stani! Ej! Upozorim se kako me ne bi morali upozoravati drugi.

Rekao mi je da ću morati na hitnu operaciju srca, kako je ono već dugi niz godina u lošem stanju. To, da je u lošem stanju, znao sam i bez njega, ali... Da trebam na operaciju. O! To već nije dobro...

Gabrijela je došla nešto kasnije, plakala je. Plakala je i meni je to bilo teško. Ružno je bilo vidjeti da netko plače zbog mene. Njezina tuga i mene je rastužila i, onako jadan i nejasan sebi i drugima, počeo sam i sâm svoje misli ispunjavati strahom.  I ja je nikako nisam mogao uvjeriti da će sve biti u redu. Davao sam obećanja u koja ni ja nisam vjerovao, zaboga... A opet, u meni su se razvijali novi pogledi, počeli su se prikazivati, kao riječi na papiru, napisani osjećaji mog već zaboravljenog ljubavnog romana... Godila mi je ta, pa makar, neiskrena empatija od drugih... Postadoh u bolnici ponovo vjernik... Moj karakter je postao nešto kao izmanipuliran događajima... Moj govor je postao tih, mrtav... ja već nemam što kazati, napraviti... Užasno, ali čovjek tek kao bolesnik postade užasni egoist...  altruistički egoist, onako kako se drugi prema meni odnose  – ja se ponašam, obratno, uvijek obratno... Odustajem naglo od svega jer se to čini najlakše. Možda bi se bilo dobro prepustiti neizbježnosti, možda? Možda bi bilo dobro odbiti nihilističke religije koje samo pripovijedaju o drugom životu... o životu kojeg ne  želim, kojeg prezirem, kojeg ne želim i prezirem... Zato pišem da dokažem sebe, boga. A religija mi zatruje misli. Mrtva religija jer je mrtav čovjek... vlaga samostana i kretnje popova mi ulijevahu strahove. Pa ipak, odlučih se za vjeru – a postadoh rob pravila... Ostaje samo kraj...  Bezvremenita beskonačnost, tu ću skončati!!

TRIDESET DANA KASNIJE

»Lijeva koronarna arterija: LAD bez signifikantnih patomorfoloških promjena. Desna koronarna arterija: signifikantna stenoza stražnje interventrikularne grane...«

Tako su bili nešto napisali. A meni, kako se ono kaže, mogli su i na turskome. Našao sam taj nalaz, ne mogu se sjetiti kada, ali negdje među svim onim nalazima... Sve je isto. Sve je uvijek isto. Da se isto promijeni bilo bi drugačije, pomislih... Postao sam drugačiji i nepovezane riječi meni bijahu hrana. Kvaliteta se promijenila  iznenada,  a moja supstancija se više ne pokreće; postajem ograničeno biće u prostoru, ali... Dopustit ću si ono nešto što si uvijek dopuštam i neću tražiti objašnjenja od onih koji osuđuju...

Vratimo se meni i mojoj operaciji. Izvadi su mi, ja ne znam kako sve to funkcionira, žile iz noge; sve su počupali.  Kako bi »zakrpali«  srce, govorili su. Ja nisam znao ništa o tome, samo sam znao da se moram operirati.  Inače, neka druga stvarnost bila bi moja nova stvarnost...  Od svega u svom životu, nitko me nije toliko prigrlio prije operacije  od samog  straha, samo sam njega imao. Samo on i ja. Nerazdvojni!  Sjećam se dobro kako me nepomičnog obuzeo, osjećao sam ga toliko živo, toliko sveprisutno prisutnog.  Tako su me operirali, zašili i  jednim dijelom zaklamali (ne lažem) i, pustili.
Gabrijela i ja vraćali smo se  s operacije, ne znajući da i naš doktor ide s nama. Željeznička stanica probudi u meni, ponovi, pjesnika; mislio sam da ne zaslužujem toliko prostora, a toliko zatvorenosti u sebi. Stisnem šaku i usporedim svoje dvije paralelne žile na zapešću s tračnicama. Možda i kroz mene jure lokomotive, pomislio sam ushićen usporedbom.

Na stanici, vlakovi su sjedili na svojim tračnicama i, vidjevši  ih takve,  usamljene,  u meni se javi strah od zakašnjenja koji sam razvio neovisno o činjenici da nikada nisam ni na što kasnio, ali, ponovo ponavljam što znam najbolje  i ne vjerujem samome sebi.  Ipak, pretpostavimo da sam drugačije isplanirao svoj put, svoj kolosijek i da sam, pretpostavimo, zanemario prisustvo doktora koji je u tom trenutku kupovao kartu. Možda je sve to samo odraz mojih ideja, odraz moga traženja ljepote?  Možda svijet ipak stvaram tako?! Ali tko bi mi rekao da se varam?  Tko bi mi mogao dokazati da ipak postojim?   Tko bi me uvjerio da nisam ono što sam nekad bio, i ono što su nekad od mene očekivali, a ja dosadno uporno dokazivao suprotno: inatom!! Da... istina, istina... i to u tolikoj mjeri da postaje još ružnija istina... Sve se gubi, i sve ono što sam prepušteno čuvao. Čuvao, a opet izgubio. Nešto se čudno izvija, nešto se čudno ponavlja.  Ali, neka,  to su ipak moje domene.

Ne! Neću se uništavati mogućnostima, jer... Napunio sam tridesetu... Ne znam kako reagirati na ono što mi se već dogodilo dvadeset i devet puta, jer   ovaj trideseti nije bio jednak onim prethodnim. Znam, možda bi zvučalo ludo, ali moja bolest kao da je postepeno postala nešto na što se ne želiš, ali se prisiljen, navikneš. I kada sam osjetio zdravlje običnog građana; onog koji sjedi u kavani i čita dnevne novine, onog koji komentira lijepe noge i uske suknje, onog koji komentira nešto, samo da bi nešto komentirao, ja sam potpuno zaboravio što sam sebi obećao pred operaciju. A sjećam se, zapravo, da je bilo nešto kao: Učinit ću život boljim! A jesam li? Nisam! Samo sam već pri dobrim vijestima čekao kako ću oblizati jedan pelinkovac, počastiti se jednim Disaronnom, pojesti najmasniju hranu i udaviti se u slatkišima. A gdje je sada razum, volja i ograničenje... gdje je metafizika i moja idealizacija stvarnosti... gdje  je moje iskustvo, i sažaljenje?... A htio sam, htio sam; eto – malo prije operacije, htio sam sve – kako vidite, ja nisam dosljedan svojih riječi, sebe i onog drugog koji me pokušava povremeno upozoriti, onog koji je toliko jak, i koji ne puca pred porocima. O, jadni moj budući živote! Kapitaliziram svoje misli i naplaćujem si pogreške, ovako – kao da pobjeđujem samoga sebe.

Ušli smo u vlak i... i... nekakva nejasna sreća me je obuzela... od sreće što sam... što sam preživio, počeo sam skakati. Ludosti!   Brzo sam se istrošio i zaspao sjedeći. Tek sam kroz san počeo nešto osjećati i... Počeo sam kroz san osjećati bol koja je užasna, užasava... Probudih se još utučen i umoran...  Uspoređivao sam  prirodu koja prolazi pokraj mene sa svojim uspjesima, a nisam  bio zadovoljan postignutim,  jer apsurd života nadjačava stvarnost i... Pogledam prema dolje i shvatim da su šavovi popustili. Sjena koja se  bila  izležavala na podu, bila je jedini dokaz da još postojim.  Vidim je takvu, vidim je drugačiju, a razum ispravlja ono krivo viđeno... Gledao sam  kroz prozor pa nju... prozor pa nju... prozor pa nju... mislim i mislim... mislim... prozor... ona...  Gabrijela...
Mislim... mislim... i onda sam rekao nešto glupo kao:

– Počelo je!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.