Bilo je jedanaest sati navečer. Mirna i tiha nedjelja. Takve su nedjelje. Stvorene za tišinu i mir. Grad je isto bio miran i tih, uspavan. Kao i ona.
Ana je sama živjela u Rijeci na Pećinama i studirala pravo. Dopisivala se na Facebook - u s jednim prijateljem koji joj se pomalo sviđao. Tek ga je nedavno upoznala na prijateljičinom rođendanu. Zvao se Leon. Čim ga je ugledala znala je da će ga teško moći zaboraviti. Opet, s druge strane, pomislila je, kako joj je mama uvijek govorila da mora dobro upoznati osobu da sa sigurnošću može biti s njom.
Lagano se zahihotala kad je stigla još jedna poruka od Leona.
Imala je predavanje na fakultetu u osam i pol. Nije joj se baš previše išlo, no nije imala izbora, tata joj je već našao posao u jednom odvjetničkom uredu. Morala je završiti fakultet. Još je imala jednu godinu.
Kad je u ormaru pronašla odjeću koju će odjenuti, objesila ju je na vrata ormara, a ispod položila tenisice koje će obući. Pospremila je stol na kojem je bila šalica i tanjur. Oprala je zube i zatim se pogledala u ogledalo. Izgledala je pomalo umorno, vjerojatno od subotnjeg izlaska. Bilo je žestoko, pomislila je. Nije se dugo tako dobro zabavila, pa morala si je priznati, dobro se i napila. Odjenula je pidžamu i pogledala na sat. Sada je bilo jedanaest i pol. Čula je kako je netko pozvao dizalo u neboderu. Uvijek se čulo zujanje kada bi se dizalo kretalo. Noću ili danju, susjedi su uglavnom stalo išli gore dolje. Izašla je na balkon. Na balkonu je imala nekoliko vaza s cvijećem koje joj baš nije uspijevalo. Dala je sve od sebe da uspiju, ali nikako joj nije išlo. Voljela je cvijeće, samo ga nikad nije željela kupovati jer bi joj vrlo brzo uvenulo. Imala je prekrasan pogled na grad. Rijeka je stvarno prekrasan grad, bez obzira što su joj govorili da je siva i kišna, nešto je ipak privlačilo ljude. Neboderi su lijepo svijetlili noću, pogotovo kada bi bilo lijepo vrijeme. Kada je kiša i magla obično su im vrhovi bili skriveni u oblacima, najviši katovi bili su kao u nekom drugom svijetu. Lučke dizalice nalazile su se na moru uvijek blještavo narančasto i plavo osvjetljenje uz neprekidno brundanje. Udahnula je ugodni prohladni zrak, koji joj je pomaknuo tamno – plavi pramen kose.
Vratila se u stan i zatvorila balkonska vrata. Učinilo joj se da čuje nečije korake vani u hodniku. Sigurno to onaj mali od susjeda koji je stalno izlazio, pomislila je i sjela na krevet. Kada je položila iPhone na noćni ormarić, netko joj je pokucao na vrata. Tko je to, zamislila se. Malo je pričekala, no nakon minute ponovno je netko pokucao, sada malo jače. Ništa, morala se ustati i pogledati. Prišla je vratima i pogledala kroz špijunku, ali nije dobro vidjela. Vidjela je samo mušku osobu u crnoj jakni.
Tko je? – upitala je začuđeno Ana. Nije odgovorio.
Prepala se. Ipak, ovo nije bilo vrijeme da ti netko kuca na vrata, a i nikog nije očekivala. Srce joj se ubrzalo. Otvorila je vrata, no još su bila zakačena s lancem. Kada ih je odškrinula, vidjela je muškarac. Imao je na rukama kožne rukavice, a na licu ožiljak, crtu s ruba lijevog oka ravno dolje prema jagodici. To je sve što je uspjela primijetiti prije nego što joj je izbio vrata. Ana je u panici potrčala prema dnevnom boravku, a on je zatvorio vrata i krenuo za njom. Kada je bila na vratima spavaće sobe, zgrabio ju je za vrat i rukom prekrio usta. Osjetila je miris kožnih rukavica. Nije mogla vikati niti pozvati u pomoć. Nije trebala otvarati vrata, pomislila je.
Odvukao ju je do trosjeda i nekoliko puta udario. Strašno ju je zaboljelo. Pogledala je muškarca u oči. Njegove su bile tako hladne. Prazne. Doslovno mrtve. Vidjela mu je lice i to je bio on. Poznavala ga je. Onda je shvatila jednu jedinu stvar. Ubit će je. Rasparao joj je pidžamu, bila je gola, samo je još imala čarape na sebi. Nije mu mogla ništa učiniti. Pomirisao ju je i polizao joj obraz. Pokušala ga je odgurnuti, čak i nogama, međutim on je bio presnažan. Suza joj je potekla niz lice. U tim užasnutim trenutcima shvatila je da više nikada neće vidjeti mamu i tatu. Kada bi im barem mogla reći neka ne budu tužni. Željela ih je još samo jedanput zagrliti. Željela je još puno toga u životu. Proputovati, završiti pravo, biti s Leonom… Toliko stvari je željela još u životu iskusiti, a sve će joj ovaj čovjek uskratiti. Strah ju je potpuno obuzeo. On je izvadio nož. Ana je zatvorila oči i zamislila onaj pogled s balkona koji je imala prije nekoliko trenutaka. Osjetila je kako ju je nešto strašno probolo u trbuh. Pa onda opet. Opet. Nakon trećeg puta više nije ništa osjećala. Sve je nestalo.
Kad je završio nakon petnaestog pokreta rukom, bacio je nož na pod. Prvi ubod mu je najstrastveniji, nakon prvoga, ostali su samo čežnjivo pronalaženje boljeg osjećaja od onog kao kod prvog. Ustao je i gledao u nju. Bila je lijepa mlada cura. Šteta, pomislio je. Njezina se krv počela slijevati s kauča na pod. Kapljicu po kapljicu. Morao je krenuti jer bi ga mogao netko vidjeti, a to ne bi bilo nikako dobro. Nakon ovoga konačno se bolje osjećao. Sada se ponovno osjećao svojim. Potpunim. Cjelovitim. Krv mu se ubrzala. Uzeo je komad tkanine s Anine pidžame na roze cvjetiće i napustio stan.
Na putu do kuće riješio se rukavica i ostalih mogućih dokaza. Kad je stigao do svoje kuće vidio je da je upaljeno svjetlo. Vjerojatno je Teodora čitala knjigu. Umirio se, iako mu je još u vratu lagano pulsiralo uzbuđenje.
-Hej! Evo me – rekao je kad je ušao u kuću.
Gdje si bio u ovo doba? – upitala ga je supruga Teodora, naslonjena na trosjed, držeći knjigu u rukama. - Morao sam se ispuhati. Na trčanju – Uzeo je bocu crnog vina i dvije čaše te krenuo u dnevni kako bi se pridružio supruzi..
-Tata, ne mogu spavati – došavši iz svoje sobe pospano je rekla Lara. Položio je bocu i čaše na stol u dnevnom, rekao je Teodori da otvori bocu i da im natoči, a on je otišao uspavati kćer.
-Tata, ružno sam sanjala. Sanjala sam lijepu curu koja se zvala Ana.
Njega je nešto štrecnulo u prsima kad je to čuo. Nevjerojatna slučajnost ili je vidjela one moje sakrivene bilješke, pomislio je. Kad je zaspala, nečujno je pritvorio vrata i ugasio svjetlo.
U radnoj sobi su mu stajale te bilješke, zapravo svaka je imala svoju malu fasciklu koje su bile pod ključem. Tkaninu od pidžame odložio je u dvadeset i treći fascikl.
Dok su sjedili i pili vino na trosjedu, on je gledao vijesti. TV voditeljica je govorila:
-Dogodilo se teško ubojstvo večeras oko dvadeset tri i trideset na Pećinama u Rijeci. Saznajemo da se žrtva zvala Ana Balatić imala je dvadeset i pet godina...
-Zar nije to ona tvoja učenica sa sata klavira? – upitala ga je zbunjeno Teodora i pogledala. Što ti je ova crvena točkica na licu? – primijetivši dodala je još.
-Ma ništa. Od brijanja – obrisao se prstom. Bila je to Anina krv. Vratio je pogled na televiziju.
-Policija je izjavila da su neki svjedoci uočili nepoznatog muškarca koji ima ožiljak na licu…
Teodora ga je ponovno pogledala, ali nesigurno, i on nju. U rukama je držao čašu crvenog vina.
Nedugo zatim, s trosjeda je ponovno potekla tekućina. Crvena. Vino ili krv? Kapljicu po kapljicu.
Ana je sama živjela u Rijeci na Pećinama i studirala pravo. Dopisivala se na Facebook - u s jednim prijateljem koji joj se pomalo sviđao. Tek ga je nedavno upoznala na prijateljičinom rođendanu. Zvao se Leon. Čim ga je ugledala znala je da će ga teško moći zaboraviti. Opet, s druge strane, pomislila je, kako joj je mama uvijek govorila da mora dobro upoznati osobu da sa sigurnošću može biti s njom.
Lagano se zahihotala kad je stigla još jedna poruka od Leona.
Imala je predavanje na fakultetu u osam i pol. Nije joj se baš previše išlo, no nije imala izbora, tata joj je već našao posao u jednom odvjetničkom uredu. Morala je završiti fakultet. Još je imala jednu godinu.
Kad je u ormaru pronašla odjeću koju će odjenuti, objesila ju je na vrata ormara, a ispod položila tenisice koje će obući. Pospremila je stol na kojem je bila šalica i tanjur. Oprala je zube i zatim se pogledala u ogledalo. Izgledala je pomalo umorno, vjerojatno od subotnjeg izlaska. Bilo je žestoko, pomislila je. Nije se dugo tako dobro zabavila, pa morala si je priznati, dobro se i napila. Odjenula je pidžamu i pogledala na sat. Sada je bilo jedanaest i pol. Čula je kako je netko pozvao dizalo u neboderu. Uvijek se čulo zujanje kada bi se dizalo kretalo. Noću ili danju, susjedi su uglavnom stalo išli gore dolje. Izašla je na balkon. Na balkonu je imala nekoliko vaza s cvijećem koje joj baš nije uspijevalo. Dala je sve od sebe da uspiju, ali nikako joj nije išlo. Voljela je cvijeće, samo ga nikad nije željela kupovati jer bi joj vrlo brzo uvenulo. Imala je prekrasan pogled na grad. Rijeka je stvarno prekrasan grad, bez obzira što su joj govorili da je siva i kišna, nešto je ipak privlačilo ljude. Neboderi su lijepo svijetlili noću, pogotovo kada bi bilo lijepo vrijeme. Kada je kiša i magla obično su im vrhovi bili skriveni u oblacima, najviši katovi bili su kao u nekom drugom svijetu. Lučke dizalice nalazile su se na moru uvijek blještavo narančasto i plavo osvjetljenje uz neprekidno brundanje. Udahnula je ugodni prohladni zrak, koji joj je pomaknuo tamno – plavi pramen kose.
Vratila se u stan i zatvorila balkonska vrata. Učinilo joj se da čuje nečije korake vani u hodniku. Sigurno to onaj mali od susjeda koji je stalno izlazio, pomislila je i sjela na krevet. Kada je položila iPhone na noćni ormarić, netko joj je pokucao na vrata. Tko je to, zamislila se. Malo je pričekala, no nakon minute ponovno je netko pokucao, sada malo jače. Ništa, morala se ustati i pogledati. Prišla je vratima i pogledala kroz špijunku, ali nije dobro vidjela. Vidjela je samo mušku osobu u crnoj jakni.
Tko je? – upitala je začuđeno Ana. Nije odgovorio.
Prepala se. Ipak, ovo nije bilo vrijeme da ti netko kuca na vrata, a i nikog nije očekivala. Srce joj se ubrzalo. Otvorila je vrata, no još su bila zakačena s lancem. Kada ih je odškrinula, vidjela je muškarac. Imao je na rukama kožne rukavice, a na licu ožiljak, crtu s ruba lijevog oka ravno dolje prema jagodici. To je sve što je uspjela primijetiti prije nego što joj je izbio vrata. Ana je u panici potrčala prema dnevnom boravku, a on je zatvorio vrata i krenuo za njom. Kada je bila na vratima spavaće sobe, zgrabio ju je za vrat i rukom prekrio usta. Osjetila je miris kožnih rukavica. Nije mogla vikati niti pozvati u pomoć. Nije trebala otvarati vrata, pomislila je.
Odvukao ju je do trosjeda i nekoliko puta udario. Strašno ju je zaboljelo. Pogledala je muškarca u oči. Njegove su bile tako hladne. Prazne. Doslovno mrtve. Vidjela mu je lice i to je bio on. Poznavala ga je. Onda je shvatila jednu jedinu stvar. Ubit će je. Rasparao joj je pidžamu, bila je gola, samo je još imala čarape na sebi. Nije mu mogla ništa učiniti. Pomirisao ju je i polizao joj obraz. Pokušala ga je odgurnuti, čak i nogama, međutim on je bio presnažan. Suza joj je potekla niz lice. U tim užasnutim trenutcima shvatila je da više nikada neće vidjeti mamu i tatu. Kada bi im barem mogla reći neka ne budu tužni. Željela ih je još samo jedanput zagrliti. Željela je još puno toga u životu. Proputovati, završiti pravo, biti s Leonom… Toliko stvari je željela još u životu iskusiti, a sve će joj ovaj čovjek uskratiti. Strah ju je potpuno obuzeo. On je izvadio nož. Ana je zatvorila oči i zamislila onaj pogled s balkona koji je imala prije nekoliko trenutaka. Osjetila je kako ju je nešto strašno probolo u trbuh. Pa onda opet. Opet. Nakon trećeg puta više nije ništa osjećala. Sve je nestalo.
Kad je završio nakon petnaestog pokreta rukom, bacio je nož na pod. Prvi ubod mu je najstrastveniji, nakon prvoga, ostali su samo čežnjivo pronalaženje boljeg osjećaja od onog kao kod prvog. Ustao je i gledao u nju. Bila je lijepa mlada cura. Šteta, pomislio je. Njezina se krv počela slijevati s kauča na pod. Kapljicu po kapljicu. Morao je krenuti jer bi ga mogao netko vidjeti, a to ne bi bilo nikako dobro. Nakon ovoga konačno se bolje osjećao. Sada se ponovno osjećao svojim. Potpunim. Cjelovitim. Krv mu se ubrzala. Uzeo je komad tkanine s Anine pidžame na roze cvjetiće i napustio stan.
Na putu do kuće riješio se rukavica i ostalih mogućih dokaza. Kad je stigao do svoje kuće vidio je da je upaljeno svjetlo. Vjerojatno je Teodora čitala knjigu. Umirio se, iako mu je još u vratu lagano pulsiralo uzbuđenje.
-Hej! Evo me – rekao je kad je ušao u kuću.
Gdje si bio u ovo doba? – upitala ga je supruga Teodora, naslonjena na trosjed, držeći knjigu u rukama. - Morao sam se ispuhati. Na trčanju – Uzeo je bocu crnog vina i dvije čaše te krenuo u dnevni kako bi se pridružio supruzi..
-Tata, ne mogu spavati – došavši iz svoje sobe pospano je rekla Lara. Položio je bocu i čaše na stol u dnevnom, rekao je Teodori da otvori bocu i da im natoči, a on je otišao uspavati kćer.
-Tata, ružno sam sanjala. Sanjala sam lijepu curu koja se zvala Ana.
Njega je nešto štrecnulo u prsima kad je to čuo. Nevjerojatna slučajnost ili je vidjela one moje sakrivene bilješke, pomislio je. Kad je zaspala, nečujno je pritvorio vrata i ugasio svjetlo.
U radnoj sobi su mu stajale te bilješke, zapravo svaka je imala svoju malu fasciklu koje su bile pod ključem. Tkaninu od pidžame odložio je u dvadeset i treći fascikl.
Dok su sjedili i pili vino na trosjedu, on je gledao vijesti. TV voditeljica je govorila:
-Dogodilo se teško ubojstvo večeras oko dvadeset tri i trideset na Pećinama u Rijeci. Saznajemo da se žrtva zvala Ana Balatić imala je dvadeset i pet godina...
-Zar nije to ona tvoja učenica sa sata klavira? – upitala ga je zbunjeno Teodora i pogledala. Što ti je ova crvena točkica na licu? – primijetivši dodala je još.
-Ma ništa. Od brijanja – obrisao se prstom. Bila je to Anina krv. Vratio je pogled na televiziju.
-Policija je izjavila da su neki svjedoci uočili nepoznatog muškarca koji ima ožiljak na licu…
Teodora ga je ponovno pogledala, ali nesigurno, i on nju. U rukama je držao čašu crvenog vina.
Nedugo zatim, s trosjeda je ponovno potekla tekućina. Crvena. Vino ili krv? Kapljicu po kapljicu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.