Miroslav Pelikan | Ana Kraus VIII

Brončani David   II

Veseli trgovac umjetninama     Tomo Petak jedva je preživljavao, tegobno je prehranjivao svoju malobrojnu obitelj, suprugu Danicu i sina Petra.

Živjeli su na periferiji u skromnoj kući. No Tomo bi rekao, dostojanstveno. Sin je krenuo u srednju školu i ponešto naučio, ali bez osobita zanimanja za bilo što a ponajmanje su ga privlačili te smrdljive i ružne umjetnine s kojima se toliko dugo i tako bezuspješno bavio njegov otac.

Tomo Petak je naslijedio putujući štand od svoga oca a sa štandom i zanimanje. Nekada je bilo bolje a nekada lošije a doista i ponekad, doslovno užasno, kada tjednima nije uspijevao prodati niti jednu sitnicu sa štanda i da bi mu tada čuvari sajmova opraštali plaćanje najma prostora koji je zauzimao štand jer svi smo mi ljudi i nikada se ne zna kada će tko kome trebati.

Katkada je Tomo, u boljim vremenima, znao otkupiti za male pare, stvari koje su stanovnici s obale izvukli iz rijeke.

Malo bi takve stvarčice oprao, očistio i pokušavao prodati na svom štandu u gotovo svim gradovima ove države u vrijeme sajmova, kada su i ljudi bolje volje jer zbog sveca pojedu i popiju pa postanu mekši i lakše ih je nagovoriti.

No rijetko se događalo da rijeka ili utroba nečijeg zaboravljenog podruma izbaci na svjetlo dana nešto vrednije.

Tomo se pomirio s takvom lošom srećom, te nastavio i dalje obilaziti sajmove, trgujući sa svim i svačim, ponosan nekih večeri kada je supruzi Danici davao novac s ozbiljnim izrazom lica.
Kada mu je nedavno skupina dječaka ponudila tešku, zamazanu blatom figuru mladića nije se previše dvoumio.

Dao im je nešto sitniša i figuru samo strpao u kovčeg.

Taj mu je dan donio nekoliko kupaca, osjetio je stanovito zadovoljstvo, ide mu, nije loše.

Navečer je pažljivo oprao figuru.

Teška brončana, sva sreća neoštećena skulptura.

Prepoznao je Davida po praćki.

Odvagivao je i klimao glavom, mrmljajući, teška, teška.

Sutradan je pokazao profesoru Gordanu, povjesničaru umjetnosti, starom znancu i suradniku.

Naime, kada god Tomo nije znao što drži u rukama, upitao bi Gordana a ovaj mu je u hipu pronalazio odgovor i ponekad pretpostavljao koliko vrijedi.

-To ti je Wrexler, Tomo. Austrija, devetnaesto stoljeće. Koliko vrijedi? Vjerojatno više nego ono sve prije. No, vidjeti ćeš, koliko možeš dobiti. Ponudi nekom bogatijem, oni vole takve stvari.

-Idemo Gordane na litru i vodu, zaslužio si.

Prvi pokušaj s uvaženom milostivom Margaretom nije uspio.

Tomo je u njezinim očima u jednom trenutku ugledao strah, silni strah. Zato je i otišla. Strah je otjerao. Zar se takva  žena može bojati? A možda figura i nije na njezinoj visokoj razini? Oni, oni imaju sve najskuplje i najbolje, naravno.

Ponudio je Davida nekolicini galerista koji su najprije tražili certifikat.

-Čovječe, izvučen je iz rijeke, odakle mi vražji papir.

-Žao mi je Tomo. Mada mi se čini da bi to mogao biti Wrexler ili netko iz njegove radionice, ali znaš kako je, kupci traže potvrde.

-Znam, znam.

Tako je bilo gotovo isto na svim mjestima.

Nema dokaza bez pravoga papira da je to Wrexler.

Zatim ga je nudio svima na sajmovima. Uistinu, nikoga brončani kip nije zanimao.

A onda se dosjetio.

Odnijeti će ga u ljevaonicu umjetnina. Možda ga njima uspije prodati.

Ljevaonicu je vodio gospodin Murn.

-U redu Tomo, daj mi dan, dva, pa ću ti javiti. Bez brige budi, ja uvijek nađem kupca, vjeruj mi , biti ćeš zadovoljan.

Tomo je navratio za nekoliko dana u ljevaonicu umjetnina i susreo se sa smrknutim Murnom.

-Oprosti Tomo, dogodilo se nešto neobično. Moji su neoprezni radnici rastalili tvoju broncu. Eno je tamo.

-I što sada?, zgranuto će Tomo.

-Izvoli, ovo je nadoknada, ali molim te, šuti, ne bih volio da se ovaj incident pročuje.

-Naravno gospodine Murn, mrmlja Tomo i broji novčanice i pomalo se smijulji. Uopće nije loše, dobar si posao napravio Tomo.

Tomo je zaboravio na glupu sudbinu brončane figure jer je imao pune ruke posla sa sinom Petrom, naime, dječak se nije mogao skrasiti niti u jednoj srednjoj školi, stalne pritužbe i preseljenja.

A i supruga Danica počela je pobolijevati. U tom svakodnevnom životnom vrtlogu Tomo nije niti čuo kako je u potpunosti izgorjela ljevaonica umjetnina, do temelja, srećom nitko nije stradao, osim Murna koji je izgubio cjelokupnu imovinu.

Veselio se današnjem sajmu u gradu ispod nevisoke zelene gore, on je oduvijek donosio najbolju zaradu.

Već ujutro, iznenadila ga je posjeta milostive Margarete Miler Horvat i njezine čudesno lijepe crnokose i crnooke kćeri Leni s brojnom svitom.

-Imate li što za mene gospodine Tomo?

On je najprije naklonio a onda pokazao četiri sjajna, glatka oblutka, koje su mu danas dječaci s rijeke prodali za pravu sitnicu.

Oblutci su bili jednake veličine i idealne obline, prošarani tamnim žilicama.

-Evo milostiva, četiri sjajna okrugla kamena kao četiri strane svijeta. Nema ništa ljepše od onoga što priroda stvori.

-Divni su mama, začuje se djevojčica i spretno uzme sva četiri kamena.

-Baš su lijepi mama i moji su, samo moji.

Tomo se smiješio, svita se smiješila i Margareta se smiješila, tko će ako neće ona ugoditi svojoj kćeri.

-Izvolite gospodine Tomo i pruži mu smotak novca.

-Ali, ali milostiva, molim vas, ja to ne mogu primiti.

-Tomo, vidimo se iduće godine na sajmu. Potrudite se da opet obradujete moju kćer Leni.

-Naravno gospođo, naravno, moj naklon.

Tomo se vratio kući nesigurna hoda, nikada nije imao toliko novca.

Supruga Danica dočekala ga je ispred kuće.

Tomi su oči zasuzile.

-Dobro si?

-Bolje sam Tomo, bolje.

Za večerom mu je sin rekao.

-Želim biti kovač.

-I budi, kaza mu Tomo i nastavi jesti.