Ivica Smolec | Sanjarenje jednog beskućnika

Zbog kredita, duga, bez posla - bez doma.
Ne uspijevam zaspat' u te crne ure.
Pod glavom mi vreća a u glavi koma.
Nad srušenim zidom zvijezde u me zure.

Na kartonu ležim u ruševnoj kući
u kojoj su nekad prodavali lutke.
Sad se sa svih strana u nju može ući,
i plakat' u miru, na glas ili šutke.

U blizini tutanj prolazećeg vlaka
sjeti me da svojeg ničeg nemam više
osim misli što iz roja hoće svaka.
I tu staru jaknu, čuva me od kiše.

Pobacao sve sam, diplome, plakete,
s posvetama dragim  i slike i knjige,
priznanja i druge stvari što me sjete
da sam nekad, cijenjen, živio bez brige.

Ipak, nešto čuvam, kraj srca, k'o zlato –
akvarel tvoj mali s kojeg gledaš mene,
i smiješiš se meni, ne slikaru, zato
dragocjen je tako. Osmijeh moje žene.
Osmijeh baš za mene.

Noćas dobro kosti odmoriti treba,
to skupljanje boca radim sad već vješto.
Krenut' ću na kante ispod sivog neba;
osim za kruh, mora ostat' za još nešto.

Navečer ću jeftin okvir za te kupit'
da se osmijeh tvoj ne zgužva sred džepa.
Nakon tog me mogu grobari pokupit'
k'o bezvrijednog stvora kada sretan krepa.

Uskoro će Ona vidjet da je vrijeme
i doći po mene, milostivo, nježno,
da ne zebem gladan, da odbacim breme,
da budem na toplom – stiže vrijeme snježno.

A tijelo nek moje jedu gladni crvi,
pa nek nečem time za dobro posluži.
Duša će bit' topla, korisna i sretna,
davat će mir onom kog život rastuži

jer onaj tvoj osmijeh već mi vječnost sladi.
Čudan osmijeh jer bje namijenjen meni.
Ti si bila lijepa, bili smo još mladi,
i raj moj je bio u toj plavoj zjeni.