srijeda, 22. kolovoza 2018.

Sven Adam Ewin | Hod





Klimam ko svaki starac. I to ne mogu skriti.
Klackam ko klackalica tu svoju staru skelu.
O, Bože, podsjeti me, kad se to moglo zbiti,
Taj prvi klim-klim korak u staračkom mi tijelu?

Uzalud pokušavam sa mlađim hvatat korak.
Krenem, ali ne mogu. I dođe mi da plačem.
Uzalud pokušavam. Moj pokušaj je gorak.
Uspijem jedan korak. Pa zaklimam još jače.

Moj elegantni šešir (nekad šminkerska roba),
Evo, i on se klima, na glavu kad ga stavim.
I stalno mi, dok truckam zbog rasklimanog zgloba,
U ritmu klackalice - poskakuje na glavi.

I uvjeren, dok hodam, da netko baš to prati,
Ja šešir pridržavam... I dok se tako mučim,
Uvijek se nađe netko da pogrešno me shvati
I pozdravi me usput, svoj šešir dotičući.

I netko bi sa strane, koji to okom mjerka,
Mogao sebi tiho promrmljati u bradu:
- Čini se da je stari neka velika zvjerka,
Kad ga u ovom gradu - toliki ljudi znadu.

1 komentar :