Kolumne

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Damir Lukačević | 91 minuta




(na Međunarodnoj svemirskoj postaji)


To okno malo u crnilo gleda,
u bezdanu tamu što posvuda je
posuta iskrama tako sitnim da
kroz prostor i vrijeme jedva sjaje.
A u svakoj od njih sunce se krije.

No zbog daljina što gutaju svjetlost
nijedna zvijezda pogled ne grije.
Pa ipak, fotoni su stvorili most
te oko vidi što bje mnogo prije,
a što je možda pojelo vrijeme.

Kratak je put do suprotnog prozora
gdje me očekuju drukčije teme:
zelena, smeđa te plavetnost mora.
Kad vidjeh Jadran, ja potražih Sljeme
i pod njim Zagreb, al' oblak me sputa.

Pa dođoh nad tamnu liniju noći
(to dnevno se zbiva šesnaest puta
- do idućega će zalaska proći
točno devedeset jedna minuta)
te počeše nestajat dana boje.

Čarolija druga smijeni ih tada;
gdje god noć uzme planetu pod svoje,
okite je bezbrojna svjetla grada,
a ja se ponovo zapitah: Tko je
i kad upalio svjetlo u nama?

No Svemir i dalje odgovor skriva.
Kad zadnji meridijan prekri tama,
od svjetala ljudi topla i živa,
na istoku bljesnu naznaka plama
zore i sve se još jednom ponovi.

Sad linija noći bježi pred danom,
dok s one ga strane globusa lovi;
na svjetlu uvijek s jednom stranom,
dok drugom vladaju more i snovi.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.