Kolumne

srijeda, 4. srpnja 2018.

Zdravka Prnić | Coquelicot


Jednom, za ranoga jutra, dok se ružičasta kugla nesigurno pomaljala iza starog pognutog jasena, sjedila je na klupici vidikovca koji je znao i za bolje dane. Nestrpljivo je iščekivala onaj zlatni djelić sekunde, trenutak u kojem će se prve zlatne zrake prosuti po žitu, zaslijepiti maslačke i posramiti krtice.

Cvrčci su zanijemili na čas, rapsodija boja se raspršila po polju, maslačak se izvio, a žitom je prostrujao lahor, povijajući nježno stapke pod dirigentskom palicom snenog skakavca, čija se obrva ljutito podizala ukazujući na krivi tonalitet.

Potom je sve utihnulo. Žito se klipićima zagledalo u nebo, skakavac je obrisao naočale, zahvalan na predahu. Bokeh se prelijevao klasjem, beskrajnim nijansama svjetlucavih kuglica. Nekoliko stotinki sekunda lahor je nadmoćno svijao žito u argentinskom tangu, a potom su cvrčci okončali idilu i ponovno započeli s upjevavanjem serenada.
Izula je sandale i bosa prošetala herbarijem prešanih uspomena.

Jednom, za večernje gužve, dok je užurbano pokušavao dozvati taxi, oprala ga je svibanjska kiša. Reklame su svijetlile mameći blještavilom, a on je posve mokar promatrao odsutno sve boje stopljene u milijun mutnih šarolikih kuglica. Na večeru je kasnio, u holu popravljao kravatu i smišljao ispriku.

Večera je bila preobilna, a on je volio službene sastanke odraditi na prazan želudac, uvijek vjerujući svom instinktu. Težina u trbuhu natjerala ga je na dodatni oprez. Žamor se u restoranu povećavao. Iz kuhinje je izašao glavni kuhar u pratnji konobara, a na pokretnom stoliću bliještale su svjećice. Odjednom su sve oči kolega i nepoznatih za susjednim stolovima bile uperene u njega.

Smješkao se profesionalno, dvaput si je samo dopustio ošinuti ljutitim pogledom tajnicu. Otpio je gutljaj šampanjca, odslušao zdravicu, a potom se zaputio u galeriju. Brzopleto je obećao prijatelju iz školskih dana doći na otvaranje izložbe.

Sa zida galerije stidljivo se smiješio ogromni coquelicot. Četiri latice živopisno lelujaju na tek usnulom vjetru, čvrsto stegnute u cvjetnu ložu. Gotovo bi se mogao zakleti da im je otkrio koprenu pod kojom se od crvene pretaču u purpur, djevičanski svinut u nutrinu, sve do trenutka kad trajno bivaju obilježne zagasitom mrljom. U prugastom rascjepu tučka rasuta sjaje polenova zrnca, ostavljajući za sobom ljepljiv trag.

Stajao je tako još nekoliko trenutaka, uvjeren da je baš takav jedan ubrao jednom davno u žitu ispod jasena. Potom je opet zaključao stari kašun sjećanja, mahnuo prijatelju i zaputio se u kišnu noć.

Sutra ga čeka naporan dan.


Nema komentara :

Objavi komentar