Kolumne

srijeda, 4. srpnja 2018.

Igor Petrić | Refleksija sjene


„Dobro sam! Danas sam dobro, ako vas baš zanima. Mislim, pitali ste kako sam. Zar ne!“
„Da pitao sam kako ste danas. Onako, reda radi. Znate na što mislim“
„Ne!“
„Kako ne znate?“
„Ne znam i baš me briga. Ne moram ja sve znati, pogotovo to što vi mislite da bih ja trebao znati.
„Dobro, dobro. Smirite se! Čemu tenzije? Zašto se odmah ljutite? U čemu je vaš problem?“
„Kao što rekoh, dobro sam, a ako sam dobro onda nemam nikakvih problema. Logično zar ne!
Što vam je čovječe?
„Meni?! Meni nije ništa. Što je vama?
„Rekoh dobro sam i možemo li već jednom završiti s ovim preseravanjem. Po mogućnosti danas?“
„Danas je taj dan. Dan kad okrećem novi list. Odlučio sam više nikad neću namjerno povrijediti drugog čovjeka. Ovdje vi mene nazivate čovjekom. Ok. Dobro… To je lijepo i hvala vam na tome. Sve pet i šest. Ma sve deset u materinu i… Zašto ste morali spomenuti tu prokletu i ružnu riječ?
„Koju?“
„Preseravanje.“
„Eto zato!“
„Kako to mislite?“
„Tako kako ste čuli. Možemo li nastaviti, jer danas mi je dobro i želim nastaviti u tom tonalitetu. Želim se progibati i udahnuti svježinu jutra. Osjetiti podnevno sunce i ljetnu kišu u predvečerje. Želim sve, cijeli svijet samo za sebe…“
„Dooobro. Evo ovako ćemo. Kad sam vas pitao kako ste, nisam mislio ništa loše pod tim. Uvod je bitan, jer ono što slijedi neće vam se možda svidjeti. Ovdje ste radi odgovaranja na pitanja i ništa drugo. Niste pozvani kako biste pametovali i vi meni postavljali pitanja. Ja ih postavljam i ja pametujem, ako procijenim da je to uredu. Jeste li razumjeli „čovječe“? Još jednom! Samo još jednom recite više od onoga što vas pitam i sve će ovo otići u tri PM. Jasno!“
„Kao što rekoh dobro sam, ako vas baš zanima i baš me briga što ovdje vi postavljate pitanja. Ja sam taj koji je došao vama. Niste vi došli meni iiii… ma znate već što, pizda vama materina vaša blesava. Što si umišljate? Tko ste vi uopće? Što si umišljate prepotentni majmune? Vi ćete mene slati u PM“
„Dakle tako!“ Počeli smo se i vrijeđati! Bogme lijepo! Svaka čast, samo tako nastavite i sve će biti u „najboljem redu“, a red nam ovih dana treba više no inače. Neprijatelj je pred vratima i samo što nije sve uništeno, a vi… samo se pravite važni i nedostižni. Tome je sad došao kraj. Nitko vas nikuda nije poslao. Ni u tri, ni u četiri PM. To se samo tako KAŽE! Od danas više ništa neće biti kao prije. Od danas ćete osjećati svoju bol. Iskonsku bol, jer jučer je popijena zadnja tableta protiv bolova. Neka boli. Neka! Dobro je to kad „malo“ boli. Nitko još nije umro od „malo“ boli, barem za sada, a ako vi budete prvi, ništa zato. Lijepo ćemo vas sahraniti i to je to. Ljudi umiru svakog četvrtka. Petkom su sahrane i tako je već godinama.  Idiota poput vas ima na pretek i jedva čekam dan kada ćemo vas zamijeniti. Ljudi čekaju. Tu su! Slobodno pogledajte kroz prozor. Strpljivo čekaju vaš krivi potez kako bi zauzeli vaše, kako kažete „jebeno“ mjesto. E moj čovječe! Svašta si vi umišljate, a niste ni svjesni koliko znam o vama i svima ostalima. Znam sve jer svi ste vi plod moje mašte, mog scenarija i budite sretni što uopće postojite.
„Zanimljivo. Mislio sam da ste vi dio mog scenarija. Mog sna. Ako ste u pravu, onda povlačim sva sranja koja sam izrekao. Danas se čovjek može u trenu prevariti. Danas je savršen dan za sve. Zato sam i rekao da sam dobro. Zato sam i pristao na ovaj razgovor. Zato i postojim, ali očito sam se prevario. Ne postojim?! Je li tako? Sada ne pričam s vam. Ustvari vi pričate sami sa sobom. Koja jebena situacija. Vi niste normalni čovječe. Prestanite me gledati tim buljavim očima. Od vaše sline i zamućenog pogleda gadi mi se sve. Koga zavaravam? Pa vi ste ti koji ne postojite. Vi ste ti koji se samo pravite važni, a u stvari ste nevažni. Obični mali izmišljeni lik na papiru. Izmišljen radi dramatike i ugođaja umjetno stvorene panike.“
    „Stvarno?“
    „Da, stvarno“
    „Znači, ovo nije stvarno“
    „Upravo tako. Ništa od ovog nije stvarno. Nije ni san, nije ni izmišljeno.“
    „Pa što je onda“
    „Ništa!
„Kako ništa?“
„Tako!“
„Šalite se. Vi stvarno niste normalni. Ja imam obrazac za ispitivanje. Ja imam potrebna ovlaštenja, službenu komunikacijsku napravu, lozinku i potpis.“
„Potpis?“
„Da potpis. Evo pogledajte.
„Super!“
„Ma što super?! Koga vi zajebavate?“
„Nikog! Stvarno nikog. To ja onako. Sam sebe… znate onako, profesionalno, stručno i uzvišeno.“
„Ne, ne znam.“
Sam sebe… za sva vremena. I prošla i buduća. Čak i ova sada, sadašnja, koja ustvari ne postoje, jer sve je samo prošlost i budućnost. Trenutak sadašnjosti ne postoji. Kao što ni vi ne postojite. Pitajte se što sada, upravo sada radite i vidjet ćete da trenutak sadašnjosti u trenu, nemjerljivom djeliću nečeg nepostojećeg, postaje prošlost ili budućnost, što pak ovisi iz kojeg kuta promatrate, jer… Nema veze, zaboravite da sam išta rekao.
„Zaboravim?!? Što da zaboravi?
„Sve! Zaboravite sve. Nema veze, samo vas podjebavam. Ustvari podjebavam  sam sebe već dva sata i dvadeset i dvije minute, zureći u svoj odraz, mutni odraz u ogledalu prošlosti i divim se budućnosti koju za sada još uvijek ne mogu vidjeti. Ne mogu predvidjeti ništa unaprijed i zato je to tako super. Izazovno i novo, uvijek nešto novo i drugačije iako se ponekad pitam: Nismo li se već jednom, negdje sreli, o savjesti moja, moj najbolji prijatelju i neprijatelju, moj živote, refleksijo i sjeno?“
„Ne! Mislim da nismo…“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.