Kolumne

nedjelja, 8. srpnja 2018.

Nada Vukašinović | Treće mjesto


-    Opet ti, ti stvarno ne znaš odustati, a ništa ne znaš o meni. Zašto to radiš? I samo da znaš, jasno mi je što radiš!

Smijeh se zveckavo rasuo poput bisera na keramičkim pločicama. Jedna je metalna žličica iznenada, poput riblje krljušti bljesnula na suncu, utihnuo je ženski razgovor za susjednim stolom, a novine su prestale šuškati.

-     Ne znaš, jer ti nisam dozvolio, jer sam te uvijek držao daleko od sebe. Nikada nisi znala gdje sam. Podigao sam zid i ne puštam te blizu.  A ti si samo i dalje  umišljaj da nekome nešto značiš. Već sam ti rekao, nismo prijatelji, ništa zapravo nismo.

Sve si izmislila. Ti si nešto vidjela, ti si nešto čula… Nemamo ništa zajedničko, mi smo dva svijeta. Čak se niti rubovima ne dodirujemo.  Eto, ne volim tvoju poeziju, ne zanimaju me tvoje priče, ne zanima me tvoj život! Nitko ne razumije tvoje priče! Imaš  kritičare, urednike, promocije, novinare, ali ništa ti to ne vrijedi, tvoje će priče skupljati prašinu na polici neke seoske knjižnice. Ne znam što ti oni govore, a baš me i ne zanima. Nikada ja neću biti dio tvog svijeta, nikada neću biti tvoj čitatelj. Ti si za mene sitna riba. Ja sam radio s najvećima, pisao sam o onome što ti ne možeš niti zamisliti.

Možda smo se koji puta susreli na ulici, ili ušli na istoj stanici u tramvaj, ali sigurno je bila gužva i ja se toga ne sjećam. Nemamo čak niti dvije zajedničke ulaznice za kazalište. Ne znam kako si došla do mene, kako si me pronašla? Kako si saznala za adrese na kojima sam stanovao? Nikada te nisam tražio.  Čitala si nešto što sam pisao? Ili si možda ispitivala moje prijatelje? Tko zna što si sve izbrbljala? Uhodila si moje prijatelje i onda pisala o njima. Da, to si ti, nespretna uhoda.

Trebala bi i sada malo pripaziti na svoje ponašanje.

I još govoriš, kako sam ja tebi nešto ostao dužan! Nekakav tehnički crtež! Crtala si nekakvu kućicu, što li? Tražila si mi kuću u oglasima, a onda je  uređivala i namještala. Odakle ti hrabrost da uređuješ moju kuću? Nisam to tražio. Ne možeš na mene staviti daljinski upravljač ! Ne dozvoljavam ti da se miješaš u moj život!

I dugove ne priznajem, niti jednu kavu, ništa, a neću ti dozvoliti niti da izmišljaš događaje. Nisi me trebala čekati onoga dana na kiši.

Zašto se nisi udala? Imala bi na kraju bar nekakvo utočište. Sad kad si bolesna imala nekoga tko bi ti skuhao čaj i donio papuče .

Dosađuješ mi glupostima. Imam ja svoga posla, razumiješ?

A da odeš liječniku? Možda trebaš druge tablete? Ili da si kupiš psa? Da, to bi bilo dobro, pas bi ti trenutno bio najbolje društvo.

Jato brbljavih vrabaca spustilo se u sjenoviti hlad ispod stola. Iza raširenih je novina izronilo i bljesnulo tjeme starca. Uredno je složio novine pored sebe i znatiželjno pogledao ženu koja mu je prilazila.

-     Gospodine Tomas, vrijeme je za ručak. Danas je riba na orli, to najviše volite! Što vas je toliko uznemirilo u novinama?

Žena u plavoj kuti pažljivo okrene invalidska kolica prema otvorenim vratima restorana Doma za starije osobe.

Putem je ponavljao o dugovima, o daljinskom upravljaču, papučama, hladnoj kavi i zelenoj tabletici koju još nije popio.

-    Poslije ručka ćemo tražiti daljinski upravljač i vaše tabletice.

Nema komentara :

Objavi komentar