„Zašto? To sam ja“. Nema tu ponosa, to je tako.
Nedjeljno jutro. Vrapci žvrgolje. Rano je. Tmurno. On spi. Izložba konja danas. Možda naiđem. Zaista me zanimaju životinje. Sada na četiri noge. Za one na dvije već znam što imaju ili žele reći. Unaprijed. I teško da će me impresionirati.
Život je lijep. Ne, nije težak. Nekoliko sam puta posljednjih dana čula: "Kako si uspjela u sebi sačuvati toliko ljubavi, a imala si tako težak život?".
Ne znam. Možda život nije težak možda su to samo obaveze i izazovi. Što bi život bio bez izazova? Dosadna močvara.
Ustati ili ne ustati. Rano je. Ako prije pozavršim kućanske obaveze prije ću biti slobodna. Za kavu sa prijateljicom. Za izložbu konja. Možda i za košnju trave. Za lutanje prirodom.
Slobodna za maštanje?
Za maštanje sam slobodna uvijek. Jednim dijelom živim u mašti. U lijepom. Dok mislima oblikujem kamenjar, vrt, na krilima letim u djetinjstvo, u staru hižu gdje u svijetlozelenom kredencu u krem ladici baka drži 505 bombone, livada cvate ivančicama, asfalt ne postoji, meka topla prašina mami. Gdje ždrijebe bezbrižno trči uz svoju mamu, a žega dok užegne vodu u vanglinu za kupanje grije...
Odoh ja u djetinjstvo, a tmurni dan se rađa. I nije više tako tmuran i siv. Tmurnoća sad drugu ulogu ima. Ulogu ugode, suhoparnim jezikom rečeno ulogu pokrivača optimalne temperature +18 rekla bi. Taman. I novi počinje dan...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.