Kolumne

četvrtak, 12. srpnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 18


Zvijer! Neukrotiva snaga prirode koja proguta sve što joj se nađe na putu. Jer, koliko god uzaludno pokušao obuzdati njen bijes, njenu slobodu, koliko god igrao nestvarnu ulogu kreatora, čovjek ne može obuzdati ono što je stvoreno kako bi bilo neobuzdano. Zvijer u svoj svojoj strahoti i svoj svojoj ljepoti, baš onakvoj kakvom ju je planirao stvoritelj u samo njemu poznatim planovima ostvarenja samoga sebe.Kroz ljubav i kroz zvijer. Jednako lijepo i jednako zastrašujuće.

Budi miran ratniče, budi poput debla vrbe što pleše uz vjetrove života, uvijek u skladu, uvijek u plesu istinskog preživljavanja. Uvijek prelijepog, uvijek mudrog i uvijek prilagodljivog. Snaga se vratila u tvoje tijelo mirisom proljeća; svjetlo je napravilo svoj puni krug života i ciklus koji traje milijunima godina ponovno je pokrenuo i ono što ti jesi, ono što svi mi jesmo, sićušni dio svemira u kojem je i sam on sadržan. U jednoj kapljici može se naći čitav ocean, u jednom oku sve oči svijeta, a u jednom čovjeku svi oni koji su kročili stazama života daleko, daleko u prošlosti. Svi oni koji putuju cestama sadašnjosti misleći kako su one samo njihove i samo njima najteže, svi oni koji će tek krenuti na put koji uvijek završava na istom mjestu. U samom zagrljaju zvijezda!

Budi hrabar ratniče, jer hrabrost ne dolazi nepromišljenim jurišem, kroz lovorove vijence na glavama pobjednika ili kroz pokoravanje svih onih koji su drukčiji. Hrabrost dolazi kroz spoznaju, hrabrost dolazi kroz vjeru i razumijevanje kako smo svi mi dio istog plana iskovanog još na početku svih početaka.

Ne slušaj uplašene krikove onih koji u svemu što je različito vide samo onaj dio sebe koji ne poznaju i koji mrze jer se nikada nisu usudili u njega zavirnuti. Priznati sami sebi kako su i oni samo dio zagonetke stvaranja, priznati kako se nisu usudili učiniti korak ludosti kada su trebali, priznati kako se ne usude krenuti otvorenim cestama otvaranja samoga sebe. Svima drugima! Oni u zvjeri vide jedino smrt, jedino opasnost, jedino grozotu. Znaš li zašto? Jer su i sami dio te iste zvijeri, te iste gadosti koja uz ljepotu uvijek postoji na istome mjestu. Mrak bez svjetla ne postoji, isto tako kao niti svjetlo bez mraka. Ne usude se pogledati duboko unutra i pronaći potpuno istu zvijer koje se toliko boje.

No, niti jedna zvijer ne može pobjediti na kraju, niti jedan mrak ne može uništiti svjetlo, niti jedan čovjek pobjeći od onoga što jest duboko u duši. I ljubav i zvijer. Zajedno!

Pogledaj zvijer ravno u oči i u njima ćeš pronaći samoga sebe, odraz onoga što svi vide u drugima, nikada u samima sebi. Jer ne žele pogledati dublje.

Ti možeš, ti moraš, ti se usuđuješ. Ti u zvjeri prepoznaješ i dio sebe, onaj koji uvijek vreba negdje na rubu svake svjetlosti. Opasnost je iluzija, zvijer je iluzija.

Osjeti vjetar promjene koji ti miluje lice poljupcem vječnosti, duboko u nosnicama nasluti neizbrisivi miris novog proljeća i podigni mač sigurnim rukama ka samim raljama zvijeri, koliko god bile strahovite i iskežene. Tvoj mač je ljubav, tvoj mač je spoznaja i razumijevanje. Isto tako, tvoj mač je i dio zvijeri, strahotan i opasan kao i ona sama.

Jer u milenijskom zagrljaju, ljubav i strah dva su pola istog ljubavnika, istog čovjeka, iste zvijeri. One koja živi u svima nama. Zauvijek!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.