Blanka Will | Kolodvor

Rijetko putujem vlakom. Zadnji put prošle godine, iz Tübingena u Stuttgart. Vlak je aerodinamične konfiguracije čija unutrašnjost liči na zrakoplov. Raspravu o novom, isto tako aerodinamičom kolodvoru u Stuttgartu izgubila sam iz vida, ne znam je li u međuvremenu i izgrađen. U vožnji kroz dosadu Filderstadtskih polja kupusa pustila sam da me misli ponesu do terezijansko-žutih kolodvora rasutih po panonskoj nizini, po cijeloj negdašnjoj Austrougarskoj zapravo. Uz jedan je takav, u Tullnu, rastao je Egon Schiele, sin šefa kolodvora. Pogled iz žute kuće na prugu što vodi nekamo, na vlakove koje prolaze bez njega, budio je tjeskobu u dječaku ionako već svrstanim pod neprilagođen.

I žuti kolodvor mog djetinjstva kao da je iskočio iz neke priče Josepha Rotha. Mogao je stajati i u Galiciji. Čekaonica skučena, u njoj šalter za prodaju karata. Već s ulaza te zapahne ustajali zrak što vonja na opuške i urin. Uz zid dvije drvene klupe poput onih u parkovima, gdje može sjesti troje, a nagurati se i četvoro ljudi. Pepeljara nema. Opušci se bace na pod i ugase đonom o crne polutrule daske. U jednom uglu pljuvačnica, bijela okrugla emajlirana s plavim rubom što se poput lijevka sužava prema dolje. Čekaonica je uvijek prazna. Nitko se u njoj ne zadržava osim pokojeg zakašnjelog putnika kojem se noć odužila pa drijema poluotvorenih usta čekajući prvi jutarnji. Ljudi obično kupie kartu i izađe na natkriveni peron. Čak i zimi. Cupkaju i topću nogama da se ugriju. Iznad ulaza u kolodvor i iznad izlaza na peron ploča na kojoj velikim slovima stoji naziv mjesta. Klupe uz zid na peronu iste su kao u čekaonici.

Kad vlak sopteć' uđe u stanicu, uz škripu kočnica, širi se miris ugljena i kolomasti. Najviše sam voljela kad lokomotiva pusti paru, pa odjedanput nestaneš. Vlak su zvali Ćiro, vozio je na kraće udaljenosti. Za uhvatiti priključak na veliku prugu trebalo je putovati čak do Vinkovaca. U Ćiri nema kupea, vagon je podijeljen drvenim klupama s mjestom za odlaganje prtljage iznad, no rijetko tko je imao baš prtljagu. Ranim putuju radnici, šutke motaju duvan, otpuhuju duge dimove. Putuju i žene što su još prije svitanja stigle iz Bačke skelom preko Dunava. Na pijaci prodaju podlijevani sir, vrhnje, jaja, maslac. Vuku i košare sa živinom što unezvjereno mlati krilima, perje leti na sve strane. Te su košare na podu, oko klupa. Ne možeš živinu stavit iznad glave. Prije no što vlak krene željezničar dugom šipkom udari po kotačima svakog vagona. Zvuk je opor i paše uz onu paru od lokomotive. Vlak se trzajem pokrene, vani promiče ravnica, unutra pljoska ide od ruke do ruke, za zdravlje i da se malo ugriju. Vade kifle kupljene u pekari uz kolodvor, malo jedu kiflu i opet zavrte pljosku. Did meni u pekari uvijek kupi burek. I ponese flašu arteške vode.