Igor Petrić | Na čemu si danas, Mali

„Hodam ja tako pored kolodvora kad odjednom začuh, neko vikne iz mraka - Mali! Što me više ne prepoznaješ? - premro sam od straha. Poznat mi taj glas od nekud, ali nisam siguran čiji je. Neki dan prolazeći pored kolodvora. Kad ti kažem. Vjeruj! Majke mi, ne lažem.“

„Stvarno?“ – upita Jura.

„Stvarno. Kad ti kažem. Zanimljivo i čudno istovremeno. Pomalo i zastrašujuće. Kao da sam ponovno čuo onaj isti glas… ma sjećaš se kad sam ti o tome govorio prije nekog vremena.“

„Ne?! – odlučno će Jura. „Meni nisi ništa govorio o tome. Uostalom briga me ako te netko i zaziva. Što sad s tim. Pozvao te, ti se usr'o i što sad??? – reče Jura nezainteresirano, čvrsto stežući plastičnu „dvolitrenku“ jeftinog piva kupljenu u Kauflandu.

„Nema veze. Uglavnom ponovno sam ga čuo…“

„Miliš čuo.“

„Ne kaže se miliš, nego misliš, konju jedan. Da, mislim čuo sam. Pardon! Uglavnom, sve se to dogodilo na istom mjestu i u isto vrijeme kao i prvi put. Netko me dozvao. Glas koji uvijek nešto propitkuje i fino i kulturno podbada. Kao da sam čuo glas već zaboravljanog rođaka, koji je, eto umro prije nekoliko godina ili se odselio, što je full neobično. Sad reci kako te i o tome nisam obavijestio.“

„Pa i nisi.“

„Mo'š si misliti. Daj ne baljezgaj, daj ne seri i slušaj… Glas je toliko poznat, da se i sad naježim. Mislim meni poznat. Kao od nekog rođaka ili nekog poznatog s telke ili neta.“

„Ponavljaš se prijatelju. To si već rekao“ – uznemireno će Jura.

„Što to?“

„Pa to... taj glas od tvog umrlog rođaka, o kojem si mi kao pričao, a nisi. Ponavljam još jednom NISI, jer ja, Jura, još uvijek, dobro pamtim i nisam senilan kao neki ovdje nazočni.

Opaaa. Vidi ti njega. Koristimo učene riječi i malo se kao preseravamo. Pardon, oprostite uvaženi gospodine, molim lijepo. Pravimo važni i uzvišeni u ovom pričalačkom trenutku. Možda nisam dostojan vaše pažnje, pa me eto ispričajte. Svratit ću kasnije… popodne ili tek sutra. Kad vam odgovara.

„Dobro, dobro… nastavi.“ – predloži Jura otpijajući mlačno smrdljivo pivo.

„Kao što rekoh, sve je to nekako čudno i nevjerojatno, ali opet sam ga danas čuo. Na istom mjestu. Dozivao me imenom. Kad ti kažem.“

„I što s tim što si ga čuo i što ti je poznat?! Čuo, pa što. Čujem i ja svakodnevno svakakva sranja i ne dramim oko toga.“ – sad već vidno uzbuđen Jura zaškrguće zubima i lupi plastičnom „dvolitrenkom“ piva o izlog, koji se eto slučajno nije razbio.

„Mali, hoćeš li se već jednom okrenuti ili što. Čekaš da dođem do tebe. Mislim da pretjeruješ s tom ignorancijom“  rekao je taj netko kao što ja govorim tebi, s tim i takvim poznatim mi glasom, na što sam mu odgovorio kako je to sve u redu i da se malo strpi. Rekao sam mu i da nema razloga brinuti, nitko ga ne ignorira, samo što je to sve malo čudno. Neobično i pomalo zastrašujuće. Ma uglavnom… svašta sam rekao, želeći neka prestane… ali stvar je postajala svakom sekundom, sve napetija i napetrija.

„Napetija valjda!“ – reče ljutito Jura, kojeg je priča polako, ali sigurno uvukla do te mjere, da je zaboravio gucnuti gutljaj odvratnog jeftinog piva, koju je svojim rukama zagrijao do te mjere da je postalo okusom i mirisom sličnije pišalini nego pivu, koje se još i zapjenilo od udarca dvolitrene boce o izlog trgovine u kojoj prastare plastične lutke iz osamdesetih godina prošlog stoljeća nezainteresirano bulje u prazno i straše malu djecu.   

„Ma ne, ne moraš se ništa brinuti.“ – ponovio je taj glas. Isti glas, istim tonalitetom kao i prvi puta. Sve isto, ali ovaj put nekako razgovjetnije i strašnije. Kužiš?

„Ne!“ – reče Jura podrugljivo.

„Kak' ne kužiš. Sve je isto kao i prvi puta, ali je sada strašnije. Strašnije je jer je to sad već drugi put. Možda zato što je drugi put, sav prestravljen na trenutak stanem i pomislim što ću sad? Što sad? Razmisli, razmisli, uvjeravam se bezuspješno, jer o ničemu pametnom nisam mogao razmišljati. Možda ću se okrenuti prema izvorištu glasu ili jednostavno neću. Pobjeći ću ili hrabro ostati, zauzeti borbenu poziciju i napasti prvi ako je potrebno. Udariti gada ravno u nos, pa neka krvari, ako ima iz čega.

„Zanimljivo!“ – reče Jura. Stvarno znaš pretjerati. Reci mi koliko si jučer popio prije nego si otišao kući. Priznaj! Ništarijo! Koliko si piva suknuo u sebe prije nego si otišao kući.“

„Nekoliko… najviše dva, ali pusti sad to. To ionako nije važno. Važno je što sam napravio. Što sam u tom trenutku smislio“.

„I…? Hoćeš li već jednom reći što si napravio ili ne. Želim popiti ovog pivandera do kraja. U miru po mogućnosti. Neopterećen tvojim stranjima, kojima me bombardiraš iz dana u dan. 

„Hoćeš reći prijatelju dragi, prijatelju uzvišeni – sranjima, a ne stranjima. Ta ti riječ ne postoji ni u jednom jezičnom priručniku.“

„Bože što si naporan. Daj već jednom svrši s tim.“

„Dobro, dobro, ako ćemo tako onda slušaj: Odlučio sam obaviti „konverzaciju“ s nepoznatim tvorcem glasa. Ne, neću ga gledati. Ipak. U zadnji sam tren promijenio odluku. Samo ću slušati, tu i tamo nešto reći, pa neka bude što biti mora. Neobično možda i je, obzirom sam ja taj koji stalno nešto klepeće i ima za reći, ali odlučio sam i točka. Koga briga za moguće posljedice, a posljedice, prijatelju moj, mogu biti dalekosežne. Dublje od najdubljeg ambisa, gdje ljudska noga nije stupila, ljudsko oko nije gledalo, čak ni pomoću robotiziranih naprava za dubinska snimanja.

„Kakve to sad ima veze s ičim što si malo prije rekao. Kakav ambis i robotizirane naprave. Ti stvarno nisi normalan.“

„Kako nema? Kako nema, moj prijatelju? Vidiš. U današnjem svijetu, sve je moguće osim komunicirati s mrtvima. S onim koji su otišli negdje drugdje, gdje živi ne mogu.

„Dobro, dobro, razumijem. Daj nastavi.“ – opravdao se Jura.

Odlučio sam uhvatiti taj trenutak i sve snimiti pomoću aplikacije za snimanje audio-video zapisa iz prirode. Slušaj, slušaj ovo ja govorim: „…ne brinem, samo kažem kako mi je malo neobično što komuniciramo…“ rekao sam mu oprezno se okrećući. Ako se sad okrenem do kraja i ugledam ga, a znam da je otišao prije nekoliko godina, svašta se može dogoditi. „Razmisli malo o svom zahtjevu“-  rekao sam mu i objasnio kako se ustvari ne želim okrenuti i dodao „Nemoj mi zamjeriti. Znaš, danas čovjek može svašta misliti, svašta si umisliti i zamisliti, a sve to jednostavne stane u džep svakog od nas. Gadgeti su toliko uznapredovali da me ništa ne može iznenaditi. Možda ti i nisi on, nego samo njegov glas, snimljen i montiran u nekoj novijoj mobilnoj aplikaciji. Vidiš o tome bih mogao danima, ali ne vjerujem da imaš toliko vremena. Uostalom, znači li ti vrijeme išta, ili si izgubio pojam o postojanju vremena u ovom bezvremenskom kontinuumu, cirkularnoj stvarnosti prijenosa energije u energiju. Eto tako sam mu rekao, kao što si mogao i čuti na snimci. Dobro je ispala. Nakon toga, zamisli sad ovo taj netko odlučno mi je rekao da ne serem i da dobro znam tko je on. Još je jednom predložio da se okrenem, uvjerivši me kako nije strašno, kako mu mogu vjerovati i kako će mi sve objasniti.

„I…, pričaj, pričaj“ – ponavljao je Jura nestrpljivo stežući dvolitrenu plastičnu bocu piva u kojoj se preostala tekućina pretvorila u pjenu.“

„Strpljenja moj prijatelju. Sve u svoje vrijeme.“

„Opet si počeo srati…“ – negodovao je Jura. „Nastavi… i kako to da se on ne čuje na snimci?“

„Rekao sam mu kako ću se možda i okrenuti, ali mi prije toga mora obećati kako se neće smijati, jer… prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta“ – rekao sam mu još štošta i nastavio baljezgati kako ne znam tko je. Ustvari toliko sam se bio zbunio da više ništa nisam znao. Dobro da sam znao kako se zovem. Nije prošlo više od pet sekundi kad začuh „A tko bi drugi bio, magare jedno blesavo“ rekao je taj netko s tim i takvim poznatim rođakglasom„ Kužiš, rođakglas…

„Kužim. Ne prekidaj s glupavim upadicama i nastavi…“

Ukratko rekao je da dobro znam tko je on i da se već jednom okrenem. Kako nije strašno, da mu mogu vjerovati i da će mi objasniti“. Hoćeš, hoćeš, rekao sam mu i objasnit ćeš i što onda?! Što s tim? - pomislim i pitam se: „Što ako je to stvarno moj umrli ili nestali rođak“, što s tim? Možda mi otkrije tajnu vječnosti i što se to tamo preko rijeke događa. Pristao sam na sve i još mu jednom rekao kako se ne smije smijati, jer prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta, što je i on sam ponovio. Priznajem, malo sam odugovlačio cijelu stvar, jer… iskreno nije mi bilo svejedno i na sve sam načine pokušao odgoditi situaciju znanu kao „face to face“ i sve što ide uz to. Očito je prihvatio igru i rekao: „Znam, znam. Vjeruj. Bit će sve u redu i obećavam „Neću se smijati“, naravno ako se ti nećeš smijati meni, jer je i u mojoj realnosti prošlo nekoliko godina.“ Daš mi malo piva.

„Ne… dobit ćeš kad završiš. Uostalom, kao što vidiš ostala je sama pjena i trebat će neko vrijeme da se stabilizira. Zato nastavi.“ – reče Jura još čvršće stežući plastičnu dvolitrenku jeftinog piva.

„E da. kao što sam rekao bio je samouvjeren, a vjeruj, ako je to moj nestali rođak onda tu nema puno filozofije. Kad on nešto kaže, to je onda uglavnom to. Mislim tako zvuči i da, zaboravih spomenuti da je uvijek dosljedan i pravedan. Pomalo strog i zabavan na svoj način. Mislim, taj moj rođak, ne ja. Znao se zezati i svašta nešto, ali kad je bio ozbiljan, bio je ozbiljan. Pitanje života i smrti nisu zezancija. Barem njemu nje bila. Pitanje psihičke stabilnosti također. U jednom sam trenutku pomislio kako bi to moglo biti baš zanimljivo iskustvo. Pričati s nekim tko je otišao „Tamo negdje“, s onu stranu stvarnosti, koja je u sukobu s realnošću, jer… ma što rekli, tijelo ostane i raspadne se, a ovo sad je… sasvim nešto drugo, jer što ako je to baš on, a prije nekoliko godina su ga navodno pokopali. Nisam bi na sahrani. Saznao sam iz lokalnih novina da je umro, tjedan dana nakon pogreba. Jebena rodbina.

„Kreteni! Tako je to u životu…“ – nadoveže se Jura.

Što ako je to baš on? Glavom i bradom, rukama, nogama i svim svoji dijelovima. Ako se nije baš toliko raspao i ne izgleda kao zombi. Što ako je drugačiji, promijenjenog izgleda i iz očiju mu ne vire bube plizalice, nego je sad neki komad? Postavljao sam si još svakakvih pitanja u tom trenutku, kratkom vremenu, kojeg nisam imao, nikad ni nemam dovoljno i odlučio sam. Okrenut ću se pa što bude, bit će i biti mora i briga me za posljedice.

„Reci, reci. jesi li se okrenuo pobogu?“ – nestrpljiv kakav je oduvijek, Jura zatreperi očima i lijevim rukavom obriše slinu s usta.

„Jesam. Okrenuo sam se“

„Da?! I… što si vidio?“

Vido sam sebe u izlogu i shvatio kako sam jučer opet pretjerao s alkoholom. Počeo sam pričati sam sa sobom. Ne znam zašto i kad je to počelo, ali znam kako to nije u redu.

„Ti nisi normalan. Koja sam ja budala. Nasjeo sam na tu tvoju glupavu priču. Sad bih te najradije odalamil s ovom flašetinom.“ – Jura nije ni završio rečenicu kad baci flašu, plastičnu dvolitrenu flašu jeftinog piva i pogodi me ravno u čelembaru.

Pao sam, vjerojatno onesviješten i sam i tako nekoliko trenutak, tko zna koliko, dok me nije probudio onaj poznati glas:

„Mali! MALI! Ustani. Što se izležavaš na podu. Hladan je i mogao bi se prehladiti.

„Ali, nisi li ti moj umišljaj. Moja alkoholom iskrivljena stvarnost. Delirium tremens potrošenih godina.“

„Možda jesam. Možda nisam, magare jedno blesavo! Konju konjski! Ja sam tvoj rođak s one strane rijeke kojeg si zaboravio. Da si se na vrijeme okrenuo kad sam ti rekao vidio bi. Ovako, morao sam se sakriti, glumeći tvoju iskrivljenu savjest opijenu alkoholom, jer je nailazio onaj tvoj blesavander Jura. Stvarno ste blesavi i ne razumijem zašto se još uvijek družiš s njim.“

„E sad… stvarno više ništa ne razumijem. Sanjam li ili me alkohol totalno preuzeo? Možda će biti sve OK kad prestanem piti, ali ne pijem toliko, ustvari samo prigodno, kontrolirano i kad ja to želim. Evo jučer je Maja slavila prošlotjedni rođendan svoje tetke iz Njemačke, koja je u kućnom pritvoru zbog malverzacija s dionicama. Možda će sve biti u redu, biti OK kad opet zapalim cigaretu i umrem, a još uvijek živim i svako jutro budim se bez pušačkog kašlja, što je dobro. To što ujutro malo zakašljem, to je od hladne vode, a i u gradu opet vladaju viroze. Sve je to kao u nekom začaranom filmu, nekoj drugoj dimenziji, drugoj stvarnosti od koje sam samo prividno udaljen. Iako se radi o nekoliko milimetara, osjećaj se proteže na par stotina metara, dvije-tri tisuće kilometara i nekoliko svjetlosnih godina, ako uzmemo u obzir polazišnu točku Zemlju i odrediše zemljoliki, ekstrasolarni planet Ross 128 b udaljen od zemlje oko jedanaest svjetlosnih godina. Udaljenost se proživljenim iskustvom povećava i smanjuje, ovisno o doživljenoj stvarnosti, što je dobro jer čini me koliko-toliko normalnim u ovom začuđujuće dosadnom i iritantnom svijetu različitosti i apsurda. Možda je najbolje sve ostaviti i stvoriti svoj svijet oslobođen svih okova i bremena ljudskosti. Stvoriti ga u tišini vlastitog uma i o svemu tome šutjeti, jer u protivnom reći će vrli stručnjaci:„Mali, previše razmišljaš za tako običnog čovjeka, previše si umišljaš, a iskustva nemaš dovoljno za nešto novo i drugačije,  nov doživljaj stvarnosti i život dostojan življenja bez droga i ostalih stimulansa. Zato uzmi jednu crvenu i jednu plavu tableticu i sve će biti u redu“.