Eh, kad bi samo mogla, kad bi samo jednom gledala na sve ovo mojim srcem... Znala bi tada što su skrivene staze i znala bi koliko te trebam, koliko mi treba potvrda samoga sebe u tvojim očima kako bi pronašao put popločan našim suzama, put do kuće. I koliko su prozirne sve glume i uloge što ih igramo jedno drugom na pozornici koja nije naša. Na crvenom tepihu što su ga prostrli drugi kako bi nas slavili, a u mračnim kutcima svojih sujeta, uvijek iznova ogovarali.
Prihvatili smo uloge, glumili najsretniji par na svijetu, preuzeli scenarije što su nam ih drugi napisali. Plesali valcer na pozornici od zavisti na kojoj se jedva čeka pogrešan korak.
Likovali su, klimali glavama, potvrđujući svoju vlastitu izgubljenost kada smo se rastali, kada smo dopustili da nas razdvoje. Kada smo izdali ljubav.
Ona ne traži glamur, ona je glamur sama po sebi, ona pokreće srce na brži ritam i stvara nevjerojatne kulise sreće tamo gdje joj nije potrebna nikakva publika. Naša mala sobica u predgrađu čarobnim je štapićem ljubavi pretvorena u oazu života, prepunu svjetlosti i onog nebeskog osjećaja kako je sve u redu, kako baš tu pripadamo. Baš tu, u bajci bez vremena, gdje sumnje, zavist i ogovaranja ne postoje. Samo nas dvoje, daleko od zone sumraka kojom tumaraju izgubljeni.
Razumijemo to sada, nakon usamljenih kilometara na stazama bez putokaza, nakon što smo postali kao i svi drugi, ogorčeni i zluradi. Vrijeme je, vrijeme je vraćanja kući, vraćanja jednostavnosti gdje je nevažno odobrava li netko naše svemire ili ne, jer oni pripadaju samo nama. I ovaj put ne smijemo pogriješiti, ovaj put moramo slušati samo vlastite duše koje se nikada niti nisu razdvojile. I znaš, ona priča o krpanju čaše koja je razbijena i koja nikada više ne može biti sjajna i nova kao prije pucanja, uopće nije istinita. Nije bit u čaši, bit je u onome čime je čaša napunjena. Prečesto je to samo ljuti pelin gorčine. No postoje i nektari koji nikada ne gube svoj okus bez obzira iz čega se ispijaju. Kod nas, to nikada nije prestala biti ljubav. Stoga, vjeruj mi, probaj spoznati svoj vlastiti odraz u mom pogledu koji ne vidi ništa drugo osim tebe. Bez tog odraza ne postojim, bez njega sam samo još jedan od lutalica bez cilja. Vraćam se voljena.
Vraćam se kući!
Autor: Darko Balaš
Prihvatili smo uloge, glumili najsretniji par na svijetu, preuzeli scenarije što su nam ih drugi napisali. Plesali valcer na pozornici od zavisti na kojoj se jedva čeka pogrešan korak.
Likovali su, klimali glavama, potvrđujući svoju vlastitu izgubljenost kada smo se rastali, kada smo dopustili da nas razdvoje. Kada smo izdali ljubav.
Ona ne traži glamur, ona je glamur sama po sebi, ona pokreće srce na brži ritam i stvara nevjerojatne kulise sreće tamo gdje joj nije potrebna nikakva publika. Naša mala sobica u predgrađu čarobnim je štapićem ljubavi pretvorena u oazu života, prepunu svjetlosti i onog nebeskog osjećaja kako je sve u redu, kako baš tu pripadamo. Baš tu, u bajci bez vremena, gdje sumnje, zavist i ogovaranja ne postoje. Samo nas dvoje, daleko od zone sumraka kojom tumaraju izgubljeni.
Razumijemo to sada, nakon usamljenih kilometara na stazama bez putokaza, nakon što smo postali kao i svi drugi, ogorčeni i zluradi. Vrijeme je, vrijeme je vraćanja kući, vraćanja jednostavnosti gdje je nevažno odobrava li netko naše svemire ili ne, jer oni pripadaju samo nama. I ovaj put ne smijemo pogriješiti, ovaj put moramo slušati samo vlastite duše koje se nikada niti nisu razdvojile. I znaš, ona priča o krpanju čaše koja je razbijena i koja nikada više ne može biti sjajna i nova kao prije pucanja, uopće nije istinita. Nije bit u čaši, bit je u onome čime je čaša napunjena. Prečesto je to samo ljuti pelin gorčine. No postoje i nektari koji nikada ne gube svoj okus bez obzira iz čega se ispijaju. Kod nas, to nikada nije prestala biti ljubav. Stoga, vjeruj mi, probaj spoznati svoj vlastiti odraz u mom pogledu koji ne vidi ništa drugo osim tebe. Bez tog odraza ne postojim, bez njega sam samo još jedan od lutalica bez cilja. Vraćam se voljena.
Vraćam se kući!
Autor: Darko Balaš
3 komentara :
Ljubav.Opjevana u prici gospodina Balasa onako iskreno i savrseno kako samo ljubav moze biti.Tako moze pisati covjek koji voli cisto.Bez losih sjecanja,kalkuliranja...
Ceznja je ta koja pise srcu rijeci ljubavi i tuge,koje su pak spojene u jednu isprepletenu nit.
Od srca hvala na divnim komentarima....
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.