četvrtak, 7. lipnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 13.


Led je okovao golu visoravan na obronku šume, pretvorivši ju u kristalnu zamku smrti za sve neoprezne koji su se usudili narušiti njenu bezvremenu ljepotu. Potpuno sama i potpuno gola, otvorena na milost i nemilost ledenom vjetru koji joj je jedini vjerni prijatelj i koji će ledenim stiskom zbrisati s nje sve nezvane goste. On nema srca, samo zadaću zadržati stanje onakvim kakvo je. Hladno i smrtonosno.

Čuješ mu fijuk u smrznutim ušima ratniče, njegov ledeni zagrljaj probada te poput tisuća oštrih noževa, a visoravan, iako zapljusnuta varljivom, ali još uvijek mrzlom svjetlošću sunca, kao da potiho šapuće: "Ovdje ostaju svi oni koji se usuđuju tragati, koji se usuđuju uputiti u neznano!"

Daleko negdje, visoko iznad kristalne pozornice smrti, tamni oblaci putuju sa istoka, najavljujući još jednu snježnu oluju koja će pomesti neoprezne i zauvijek zatrti sve tragove koji nezvani putnik samo nakratko ostavi na bijelom ogrtaču vječnog snijega.

Sam si, potpuno sam ratniče, jer tvoj put upravo kreće k istoku, uvijek u susret oluji, uvijek u susret nemiru i promjeni. Možeš i umrijeti ovdje, na ledenoj pozornici, no promjena i oluja ionako će uvijek krenuti k tebi, zvao ti njih ili ne. I možeš odabrati. Odustati ovdje, ne učiniti više niti jednog otežalog koraka, ili krenuti dalje. Na goloj visoravni prekrivenoj bjelinom ne postoji baš ništa od čega bi napravio siguran zaklon. Samo led, samoća i vjetar. A nakon nje još strašniji zagrljaj oluje.

U jednom trenu, sve je zastalo, cijeli svemir nestao je u zjenici tvog oka i vjetar je iznenada promijenio smjer. Sada je krenuo u susret nadolazećim brodovima olujnih oblaka i raznosio kristaliće snijega daleko prema istoku. U slijedećem trenu, znaš kako će se on vratiti i opet te zapljusnuti u lice, ponovno vratiti sve tvoje strahove koje si mu pustio, neka ih odnese. Ustani, udahni ledeni zrak iako su ti ranjava pluća. Ustani, učini još jedan korak iako ti je strah okovao srce tisuću puta snažnije od nemilosrdne zamke visoravni. U stvari, ona niti ne postoji. Postoji samo tvoj strah kako je svaka borba uzaludna, kako je led pobijedio toplinu, kako je svaki korak bez ikakvog smisla i kako će te, negdje tamo daleko, kad svladaš oluju, dočekati ista ovakva visoravan, kao da se uopće nisi niti maknuo s mjesta. Nasmij se glasno iz srca ledu; toplinu i energiju tvoje duše ne može ohladiti kratkotrajna zima niti slabašni pokušaj oluje kako bi te skrenula s puta. Istina, puno je ledenih visoravni koje te čekaju, no toplinu i želju za životom ne može uništiti nitko. Čak ni ti sam. Ona će strujati tvojim žilama čak i kad odustaneš, ona će tjerati srce neka kuca snažnije čak i kada te zametu snjegovi. Stvoren si za ljubav, a ona se bori do posljednjeg. I kada više nema nade.

Sunce kao da je zasjalo jače, vjetar se podigao negdje daleko u visinu i natjerao oblake neka promjene smjer. Život uvijek pronađe put, a strah nikada ne može pobijediti ljubav.

Podigni mač smrznutim rukama, stegni ga čvršće nego ikada prije i podigni ga visoko, neka se njegova oštrica okupa čistoćom na svjetlosti sunca i neka se prospe po cijelom svijetu. Zajedno s njom, raspršit će se i lažna koprena straha koja samo prevarom može okovati srce onoga koji misli kako je potpuno sam. Samoća ne postoji, samo trenutci izazova, koji se smjenjuju s trenutcima ugode, jednako kao ljeto i zima. Pogledaj još jednom visoravan i kreni naprijed. Ti nisi sam, ti se ne bojiš. Ti si ratnik s dušom!

Nema komentara :

Objavi komentar