četvrtak, 7. lipnja 2018.

Monika Herceg | Kao društvo tek učimo poštivati i prirodu i ženu


Razgovor pripemila i vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Nagrada za poeziju "Na vrh jezika" ove godine pripala je Moniki Herceg za zbirku poezije na temu žene. Svojom prvom zbirkom poezije "Početne koordinate" Monika Herceg osvojila je prošle godine uglednu nagradu Goran za mlade pjesnike i nagradu Kvirin, pa je bez konkurencije najnagrađivanija pjesnikinja koja dolazi na festival Prvi prozak na vrh jezika. Osobina je poezije
Festival Prvi prozak na vrh jezika svakle godine okuplja sve nagrađene mlade pisce poezije i proze u regiji, a dobna granica je 35 godina. Ove godine na redu je četvrto izdanje festivala na kojem će biti dodijeljene nagrade za prozu Prvi prozak i za poeziju Na vrh jezika, a žiranti Krešimir Bagić, Vladimir Arsenić i Kruno Lokotar predstavit će čak pet novih knjiga mladih pisaca.  
S Monikom Herceg razgovaramo o njezinoj prvoj knjizi "Početne koordinate", novoj nagrađenoj zbirci na temu žene, o odnosu prirode i ženstvenosti te o mistici i fizici, koju na Sveučilištu u Rijeci studira ova pjesnikinja znanstveničkog uma.

Vaša zbirka poezije „Početne koordinate“ osvojila je dvije ugledne pjesničke nagrade - Nagradu Kvirin, Goran za mlade pjesnike,  a nedavno je novi neobjavljeni rukopis osvojio i nagradu Na vrh jezika. Kako objašnjavate takav prijem „Početnih koordinata“ i poezije? Jeste li ga očekivali?

Teško je govoriti o očekivanjima u poeziji jer smo mi pjesnici itekako svjesni koliko je zapravo uzak krug čitatelja poezije, a često niti osobe koje pišu poeziju ne čitaju zbirke, što zbog vremena što zbog same nedostupnosti tih zbirki. Mislim da većina pjesnika ima očekivanja najviše od sebe, da zbirka koja biva materijalizirana bude što bolja i da sve u njoj bude na svom mjestu. Tako sam i ja u "Početne koordinate" ulagala zbilja puno vremena i truda, pedantno išla od pjesme do pjesme, od stiha do stiha puštajući da unutra bude unesen velik dio mene, od emocija do vremena.

Drago mi je, naravno, da je trud uložen u zbirku nagrađen i formalno, ali moram priznati da mi je bitno i što mi se čitatelji javljaju. Poezija je uvijek način na koji komuniciramo unutarnji svijet ovom vanjskom, i način otpora, istraživanja jezika, ali i vlastitog emotivnog i intelektualnog svemira pa je ta spona čitatelj-pjesnik  možda i ona najbitnija. Kad je riječ o nečemu tako marginalnom kao što je poezija, svaki je čitatelj bitan.

Nagrada "Na vrh jezika" me najviše iznenadila jer sam nove pjesme poslala kako bih dobila vanjsku potvrdu da sam uspjela izaći iz prve zbirke stilski i tematski. Bilo mi je bitno da nakon priče koju sam ispričala u prvoj zbirci uspijem izaći i započeti pisati o novoj velikoj temi drugačijom poetikom. Tako su i te nove pjesme, nakon "Početnih koordinata" bile eksperimentalnije što se tiče jezika, puno sam se igrala s metaforom, ali opet pišući o nečemu što mi je bitno, o ženama i ženskom iskustvu. Htjela sam dati glas marginaliziranim znanstvenicama, iskustvima poput majčinstva, propitati žene iz antičkih mitova i nasilje nad njima, itd. Jako me raduje što je ta promjena, zaokret u poetici i temi također prepoznat i nagrađen jer uz "Gorana za mlade pjesnike", "Na vrh jezika" je najbitnija nagrada u Hrvatskoj za mlade autore.

U nedavnom razgovoru sa Ivanom Šamijom i Matejom Jurčević u Botaničaru elaborirali ste ženski element u svojim pjesmama. Je je žena koja „ide prva“ jedna od inicijalnih tema druge zbirke, poput prirode koju opisujete u "Početnim koordinatama"? Mogu li se poistovjetiti priroda i ženski element?

Žena kao jedna od tema zbirke zapravo je došla intuitivno jer na selu žena jest nositelj obitelji. Opisujući odrastanje, nužno i neizbježno je bilo opisivanje ženskog rada jer sam odrasla među ženama koje su držale na leđima kućanstvo i seosko domaćinstvo.  Često nitko nije upoznat koliko žena teško radi na selu, od rada u kući, brige za djecu do rada u polju i brige za životinje. Jedna od anegdota moje majke tako je primjerice činjenica da je kopala na njivi svakodnevno tad već pred kraj trudnoće sa mnom. Kako je selo isključivo patrijahalna sredina, ženski rad se uzima zdravo za gotovo, a muškarcima je zapravo sve dopušetno, od shvaćanja žene kao objekta koji se posjeduje do nasilja. Nažalost, uloga žene je u seoskoj sredini nasljedna s majke na kćer i često se još uvijek mlade djevojke nalaze u takvim bezizlaznim situacijama. Što se prirode i ženskog elementa tiče, mislim da su i žena i priroda zapravo skoro uvijek u ulozi da daju okolini, ili da se od njih prisilno pokušava uzeti. Kao društvo se još uvijek nismo dovoljno razvili da poštujemo ni prirodu ni ženu kao ravnopravnu i tu su zapravo obje u nezavidnoj poziciji.

U idućoj zbirci koja nastaje, koja je dobila nagradu Na vrh jezika, osvijestila sam ženu kao centralnu figuru i tu već mogu reći da je žensko iskustvo jedno od žarišta zbirke. Sada ciljano želim dati glas ženama koje su se borile, ženama koje se bore.


Priroda i njezini plodovi, ali i odumiranje i umiranje kao cio prirodnih ciklusa dominiraju zbirkom jasnih pojmova i izraza. U razgovorima navodite da je odrastanje na selu pored šume izvorište obilja prirodnih motiva. Jesu li reakcije na vašu zbirku, pa i nagrade koje su je popratile, svojevrstan pokazatelj buđenja grada i njegova zdravijeg odnosa grada prema prirodi?

Moja zbirka duboko je uronjena u šumu i selo jer odrastanje u takvom izoliranom ekosustavu nužno ostavi trag. Kroz praćenje recentne poetske scene može se primjetiti da postoji i svojevrsni bijeg drugih pjesnika u prirodu, pjesnici se često u zadnjih par godina okreću prirodnim motivima (primjerice Šamija, Brlek, Čolakhodžić), ali nisam uvjerena da je u pitanju nešto globalnije poput buđenja urbanih sredina i naznake pametnijeg i empatičnijeg odnosa prema prirodnim resursima. Zbirke navedenih autora također su odjeknule i već su kultnog statusa, ali mislim da se, kao i uvijek, radi o odličnoj poeziji koja iz tog razloga što je divna i nadmoćna ne može ostati neprimjećena. Bilo bi utješno vjerovati da smo došli do neke faze kada ćemo se početi kolektivno okretati prirodi, ali gledajući okolišnu politiku i negiranje nekih aktualnih ekoloških problema, teško da možemo biti tako optimistični.

Magija i Vještica dva su intrigantna naslova koja zadiru u područje mistike. Koliko je mistika svojstvo prirode u koju ste ukorijenjeni? Kakav je odnos mistike i fizike?

Selo je jedan jako specifičan svemir, pogotovo ako je riječ o izoliranom mjestu poput onoga gdje sam živjela. Odrasla sam na pričama o magiji, seoskim ženama vješticama, urocima. Ponekad, kad je stvarnost bila jako strašna i teška za nositi, čak sam željela vjerovati u to sve kako bih našla neka opravdanja za određene tragične događaje.

Selo je oduvijek uronjeno u mit i mistiku, praznovjerja su bila dio toga svijeta, a uvelike još i jesu jer modernizacija i tehnologija jako sporo prodiru na neka mjesta. Tako da mistika nije svojstvo same prirode, mada je priroda uvjetovala svojim čudesnim pojavama različita vjerovanja, već je ono mitsko i i čarobno svojstvo izoliranog društva koje je uronjeno u prirodu.

Fizika je prekrasna jer razotkriva i rasvjetljava mistično i zapravo mu oduzima tu nadmoć nad čovjekom. U malo toga imam povjerenja kao u fiziku i znanost općenito, ona je jedan divan uređen stroj koji vozi već tisućama godina od prvih kritičkih promatranja svijeta očima filozofa i taj moćni stroj samo je s vremenom točniji i kompleksniji, s više jedinki koji pomažu razumijevanju različitih zakonitosti koje vladaju našim kozmosom.

Ako sam se nekad i bojala predodređenosti, uroka koji su vrebali iz mraka, fizika je pomogla da donesem svijetlo.

Pripadate generaciji mladih pjesnika koji se međusobno podržavaju i koriste mogućnosti multimedije. Primjećujete li kakvu su promjenu u percepciji poezije u javnosti donijeli mladi svojim aktivnostima proteklih nekoliko godina?

Moguće je da se poezija, sad kad je dobila mogućnost širiti se i na različitim drugim platformama, počela i više čitati. Moramo imati na umu da je prosječna zbirka poezije zapravo skupa i dok god je to tako, poezija neće lako dolaziti do velikog broja čitatelja. Čak je i pjesnicima teško odvojiti za neku zbirku poezije, a tu govorim i iz vlastitog iskustva. Svakodnevno čitam poeziju, pokušavam pratiti scenu i koliko god mogu, kupovanjem zbirki podržati autore, ali uz trenutne cijene to je jako teško. Također, činjenica je da poezija nije često dostupna u knjižnicama, a ni u knjižarama, da se do autora iz regije jako teško dolazi itd. Naravno, mi pjesnici smo iz tog razloga zahvalni na ovom dobu interneta jer lakše stupamo jedni s drugima u kontakt i dijelimo poeziju, a samim time bivajući predani čitatelji jedni drugih i sami rastemo kao autori.

Određene aktivnosti poput javnih čitanja i društvenih mreža su počele približavati poeziju, ali nisam optimistična jer i netko tko sada ima vremena, možda ga neće imati uvijek da volonterski popularizira poeziju i bori se da je približi. Poezija jest žilava i opstaje usprkos svemu, ali bitno je mijenjati početne uvjete, krenuvši od honorara za objave, honorara za knjige, honorara za popularizacijske aktivnosti i samih cijena knjiga na kraju krajeva kako bi ono što je najbitnije, a to je odnos pjesnik-čitatelj, moglo opstati i ne biti privilegija onih koji imaju bolje financijske mogućnosti.

Nema komentara :

Objavi komentar