utorak, 22. svibnja 2018.

Zdravka Prnić | Prije svitanja


Odlučila sam, više te ne volim. U prezentu.
Postoji ionako samo ovo ovdje i sada.
Sve drugo su priče. Izvukla sam svoj crveni kofer.
O da, vidio je on bolje dane. Skinula s ručke
naljepnicu prijevoznika. Posložila unutra
preciznim redoslijedom tvoju izblijedjelu majicu,
u kojoj godinama spavam. Mirise noći. Esencije
čempresa. Rasplinuti ozon nakon nevere. Jutarnji
šapat. Ružičasto nebo prije bure. Okus prvih jagoda.
Jedan drveni pješčani sat, kupljen u prolazu
u Genovi, dok se ljubav bučno u zanosu pretakala
niz aortu. Pijesak je nepovratno prekrio tragove
bosih stopala. I njih sam uredno posložila, u lijevi
ugao pored limun spavaćice koju sam ionako
obukla samo jednom... Jedno polje žita umrljano
crvenilom makova. Stručak osušene lavande
iz šjora Marijinog pansiona. Sve kilometre što su
nas godinama razdvajali. Prečice kojima smo
bezbroj puta jurili. Ukradene sate, na pola puta.
Usputne birceve u kojima sam čekala. Satima.
Pisma, kartoline, poklone iz svih kutaka planete
u koje si zavirio. I sad se vražji kofer ne da zatvoriti.
Leži pretrpan nasred hodnika. Preskačem ga jutrom
dok pospana jurim na posao, poslijepodne dok nosim
vrećice iz špeceraja... Jučer sam prosula vinike po njemu.
Svaki dan odlažem trenutak kad ću konačno sjesti na njega.
Prisiliti ciferšlus da se zatvori. Zabraniti toj prošlosti da navlači
bijeli lancun i da me poput duha pohodi.
Jer, odlučila sam, više te ne volim. Ni miris osušenih
ruža u akvamarin zdjelici iz Portugala. Ni plavu barku
u ulju na zidu dnevnog boravka. Ni komprimirane suze
na prvom peronu u pet do pet.
Pa svakoga jutra, iznova ispisujem isti redak, baš kao
nekada davno, u bilježnici trećeg razreda. Uvježbavam
istu rečenicu, kao po naputku učiteljice, do dna stranice.
Spremila sam konačno kofer na tavan. Sa svim tvojim
mrvicama. Putokazima. Okusima...
Odlučila sam, više te ne volim. Samo taj prezent predugo
traje. Opire se svim gramatičkim pravilima. Dopušta futuru
da ga raznosi zapjenjenim valovima. Zavlači se u kosu.
Tetovira u kožu. Ostavlja friže zatočene u labirintu sjećanja..
Prosipa razmrvljene latice usnulih makova.
Huči niz sedru vodopada. Noću hvata zvižduk vlakova.
Zorom žuri prije vapora.
Jesam li ti rekla, odlučila sam, negdje prije svitanja
Više te ne volim. Pijesak je iscurio. Kosci su pokosili
snene makove pored puta. Jutro se probudilo.
Bez nas.

Nema komentara :

Objavi komentar