Maja Jakovljević | Proljetni umor

Zagledala sam se u tvojoj sobi
u jedan dan što se provlači kroz granje stabla
kojemu ptice još nisu
nasrnule na krošnju.

Slušajući kako ti se riječi cijede niz bradu
usudila sam ti se uvući u srce
i nastavila se praviti
da ne čujem povike kako se otopio snijeg,
da ne znam da dolazi proljeće
i da ne osjetim kako prolazi nevrijeme.

S tvojih sam ramena počela čitati svijet,
i čak mi se život počeo nazirati na obzoru,
između Velikih kola
i odraza mjeseca u moru;
u svijetu na tvojim ramenima.

A sada više i ne vidim
kako se dan provlači kroz granje
niti mi se išta nazire na obzoru,
jer ga nema,
jer jer noć i zvijezde žmire
ispod oblaka koji nas naporno prate
kada dođe kraj.