Pomislim zašto mi promatranje u brzini stvara ugodu?
Možda zbog toga što se mogu brzo prebacivati
sa jedne slike na drugu sliku, sa jednog prostora
na drugi prostor, letimično biti čas tamo,
čas tamo, sudionik svemu. Pomiješati zemlju i nebo
kako bi se stvarno pretvorilo u nestvarno.
Odvojiti krovove kuća za propusnost njihovih snova.
Podići ulice vertikalno i diviti se tim savršenim tijelima.
Možda zbog toga što su mi misli pronašle željenu brzinu
i u nekoliko stanica, sekundi, omogućile mi bijeg od sebe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.