Darko Balaš | Ratnik s dušom 8.

Čarobne kapi jutarnje rose donose svježinu novoga dana za sve one koji duboko u biću znaju kamo krenuti. Zrak je čist i neokaljan, pun obećanja potpuno novog daha, onog koji ispuni pluća udisajem života. Tren je to potpune tišine, ona nevjerojatna sekunda ponovnog rađanja koji svi koji to osjete, proslavljaju od samog početka stvaranja. Jer sve što postoji nikada ne umire zauvijek, nikada ne nestaje, samo se smiruje do prvih zraka jutarnjeg sunca.

Zatvori oči, udahni zrak punim plućima ratniče i popuni svijest spoznajom kako i ti krećeš novom stazom koju ćeš isplesti zajedno s nevidljivim nitima sudbine. Za sada, sve što se čuje, tihi su udarci kapljica života koje napajaju tlo Božjim suzama sreće bez kojih ništa osim pustinje ne bi postojalo. Zajedno s otkucajima tvoga bila. Šuma to zna, sva bića šume to znaju i odaju počast postojanju kratkim predahom prije nego krenu svatko svojim stazama. Njima ne trebaju putokazi, njima ne trebaju savjeti i znanost, ona to jednostavno znaju. Kamo krenuti. Svakoga jutra.

Otvori oči! Čak i jato nepoznatih ptica čije obrise nazireš iznad krošnji drveća okupanog jutarnjom svjetlošću, uvijek u istom trenutku promjene smjer, bez dogovaranja i bez besciljnog traganja i buke. One znaju! Znaju kamo krenuti! I ne postavljaju pitanja zašto. One vjeruju znacima stvoritelja, one čuju tihi govor života koji prožima sve one koji ga žele čuti. Jer nitko na ovome svijetu, ali baš nitko ne ostaje sam i izgubljen. Samo ako zastane na tren, oslušne, začuje tihu pjesmu vlastitog srca i melodiju života koja uvijek govori koji je put najbolji za nas. Odvojili smo se od tišine, odvojili smo se od svojih srca i zaboravili kako je jedini putokaz koji treba slijediti onaj što je oduvijek ugrađen u nama samima. Oslušni ratniče, čuj tihu melodiju vlastitog srca i ono će te uputiti uvijek u pravom smjeru. I nemoj je nikada zaboraviti, nemoj dozvoliti da ti ju otmu isprazni zvuci bez ritma, buka i neznanje.

Iznenada, sveti tren tišine je iščeznuo i novi dan krenuo je dalje sa svojim karakterističnim zvucima. I u obližnjem selu začula se buka užurbanosti, odjeknuo je zvonak udarac čekića o nakovanj kojim kovač demonstrira svoju moć nad prirodom, začuo se plač djeteta. Buka civilizacije. Kako u njoj čuti Božju pjesmu koju svim silama želi istisnuti? Treba udahnuti duboko i pratiti znake, oni su uvijek tu, oko nas, skriveni sljepoćom naše vlastite duše. Kreni ratniče, ti znaš kako moraš pronaći put do rijeke koja će te odvesti do nekog drugog sela, neke druge stvarnosti. Jedva primjetna slomljena grančica što se njiše nošena plesom jutarnjeg povjetarca, iznenadna zraka sunca koja osvijetli gotovo nevidljiv trag srne kraj obližnjeg drveta, potmula i jedva čujna pjesma vodopada u daljini. I sve to baš u trenutku kada ti je trebao putokaz. Sinkronicitet. Znakovi stvoritelja, razasuti na putu tvoje sudbine. Samo ako naučiš gledati i čuti. I samo jedan osjećaj koji je ključ otvaranja vrata sigurnosti. Povjerenje. Jest, sve na ovome svijetu događa se s razlogom, jest, postoji nevidljiva ruka koja svojom dobrotom uvijek pokazuje u pravom smjeru baš kada je najviše trebamo. Nisi sam ratniče. Zakorači sigurno, imaj povjerenja u silu koja te vodi i pronaći ćeš rijeku koju si tražio.

Ta rijeka, tvoj je život!