ustajem načetog srca
i duše pretrpljenog nagaza:
"Tko to ruje mojim hodnicima,
prstima šara moje ispisane
hvalospjeve?
Hodi zaboga nazad, crnilo
prekriva danas sve boje mog
proljeća i oduzeta tražim onu
slamku boje višanja.
Popit ću si u trenu gorku kavu
bez mlijeka, počešljati ono malo
kose sa čela, eh, nije ni glava
više što je nekad bila.
tresem se,
umirem,
čeznem,
za tobom moj žuđeni slavuju,
buljim u onu mrlju koja
ne da mi mira,
da znaš krivicu prebacujem
tebi na savjest.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.