Danas se zovem Sunčana. Ruža, koja spava pokraj mene upravo plovi na nemirnim valovima sna. Sinoć je opet dugo plakala. U zadnje je vrijeme zovem Uvela Ruža. Otkako smo se razboljele, neprekidno paničari, plače i prijeti samoubojstvom. Ide mi na živce s tim svojim žalopojkama, ali puštam je u nadi da će je to kad tad proći. Inače, ona je oduvijek takva. Pravi paniku, od muhe slona i tako u beskraj. Čovjek se u životu privikne na svašta, pa ga s vremenom takve stvari više ne pogađaju takvom snagom kao na početku.
Dižem se i upijam s radošću u sebe prve jutarnje sunčane zrake. Kuham kavu, palim cigaretu, na You Tubu kojega sam upravo pokrenula kreče Hladno pivo i njihova Nije sve tako sivo. Potpuno se slažem. Dobro da moja Uvela Ruža spava, sigurno bismo se posvađale.
Kava je gotova, cigareta popušena, pjesma je završila. Oblačim nešto prpošno, u bojama, poput svog veselog i optimističkog raspoloženja i krećem na posao.
„Zašto si danas tako vesela? Jeli se nešto dogodilo?“ upita me u nevjerici kolegica Petra šaljući prema meni znatiželjan pogled.
„Danas se zovem Sunčana!“ kažem joj veselo, na što ona iznenađeno odgovori:“Aaaa…je li?“
Za nekoliko sekundi, kada shvati da će biti zbog toga ovaj dan drugačiji od prošlih, veselo nadoda:“ Baš, ali baš mi je drago! Ti si moja Sunčica!“
Krećem u dan s velikim, sigurnim, prpošnim koracima, odgovaram na telefonske pozive bez knedle u grlu, rješavam papirologiju kao od šale, smijuljim se šefovima i strankama, primjećujem stvari za koje pretpostavljam da ih Uvela Ruža obično zanemari. Za vrijeme pauze ispijam kavu na Trgu u središtu grada. Vrijeme prolazi nevidljivom brzinom i sve ide tako lijepo i glatko kao po špagi. Nevjerojatno! Poslije posla nalazim se s upornim, iako oženjenim udvaračem i mislim si da to što je oženjen uopće nema veze i kako je život lijep, bez obzira na te neke moje godine i da sam zapravo sretna što postoji taj oženjeni udvarač, jer se napokon nakon dugo vremena opet osjećam tako živo i tako poletno.
Prije nego što krenem kući, svratim još u veliki trgovački centar i dok kopam po hrpi krpica, pronađem predivnu majicu s cvjetnim motivom, koja mi uistinu savršeno pristaje i uopće me nije briga ako će se Uvela Ruža naljutiti što sam neplanirano potrošila ono nešto novaca koji su nam ostali do slijedeće plaće.
Uz pratnju mladog mraka konačno stižem kući. Otključavam ulazna vrata, tiho, najtiše što mogu u nadi da se Uvela Ruža ne probudi. Zatim pravim smjesu za palačinke, stavljam prljavi veš u perilicu, pečem palačinke uz muziku na YouTubu, mažem marmeladu i trpam u sebe upravo pečeno tijesto premazano slatkim namazom.
Ostavljam neoprano suđe u sudoperu, baš me briga i za to, oprat će se, ako ne sutra, onda prekosutra, dan je bio previše lijep pa ga ne želim s time pokvarit.
Pred odlazak u krevet uživam u otrovnim kolutićima zadnje današnje cigarete uz osjećaj savršene sreće.
Dan je nakon dugo vremena zaista bio lijep.
Uvlačim se u krevet pokraj Uvele Ruže koja još uvijek duboko spava. Osluškujem njezino spokojno disanje i nadam se da će spavati još nekoliko dana bez prekida.
Potom se lagano privijem uz nju i konačno ugasim svijetlo. Sklapam oči uz pomisao, kako je bilo lijepo danas čuti kolegicu Petru kako mi je uz smiješak viknula: “Ti si moja Sunčica!“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.