Kolumne

subota, 7. travnja 2018.

Lorena Kujek | Ultima


Bože, zar je ovo završna stanica?

Čak je i individualni opstanak upitan.

Povrh preispitivanja motiva skandaloznog odbacivanja,
gusti je smog zvonkim šuštanjem
antraksa ispunio škrinju počinka.

Disperzivno tonem,
zapadajući u stanje zloćudnih metamorfoza.

Tako si olako trgovao mojom magnetičnom dušom
da bi ju na koncu prodao na ništavnoj
aukciji nedostižno- utjecajne slave.

Kiša meteora možda jednom ispere
pronevjerenu šupljinu savjesti,
čiju si reanimaciju preskočio
kao da izvodiš piruetu,
viseći o okosnici najviših planinskih lanaca.

Čuješ li?

Hučim skupa sa kremiranim pjesmama
što ih napisasmo prhkim perjem zbliženosti,
nadnaravnim osjetima čitajući mrlje
koje se tek trebaju izroditi.

Šamara me okovana praznina;
protežući od paljevine dovitljive ruke zimskog ekvinocija,
udarajući u jagodice noktiju onom istom malodušnošću ozlojađene, sažaljeničke sućuti
koju si mi servirao kroz period
od nekoliko melodramatičnih mjeseci.

Visokofrekventno suzvučje naših umova
zarobilo je zapaljivo grotlo usamljeničkih protuudara.

Kroz orbitu proletjesmo u astralnu dimenziju
gdje nas je požnjela galaktička sukrvica profinjenih odlika.

Užarena asimilacija verbalnih sučeljavanja zvonila je gromkim topotom ispijanja ultimativnog zagrljaja.

Uz posredstvo rubnih puteljaka vulkanske magme,
planove što izgradismo na titanskim mostovima
progutala je bijesna lava halucinogenih represija.

Nenadana priviđenja što mi povjerio
ostat će mumificirana u izmrvljenim tugama
svih onostranih putnika,
ciljano katapultirana što dalje od izranjenih
stvaralačkih komparacija.

Kapitulirani porivi naturalizma
razmatrat će jecavu zakletvu
što ju zapečatismo sukladnim diobama,
nekoć relevantih proznih pobuda.

Uz tonove mitoloških glazbala-
posebice raštimane harfe sjetnih zvukova,
intuitivno kupujem jednosmjernu kartu
za put koji vodi u nepovrat prokockanih razdoblja.

Nedugo zatim,
stroglavljujem se u provaliju
oborenih vrata Inferna,
imajući na umu grozomornost-
tvojim konceptom izgovorenih poniženja.

Ustreptali plamen mahnito suknja,
dopire sve bliže do potrganih skuta,
zahvaćajući kožu nemilosrdnošću obgrljenja.

Ispuštam nečujni krik
što se prolama kroz maglu beznađa,
gluhonijemo zapitkujući dislocirani odraz sebe
u kaljuži mutnih pogrešaka...

Bože, zar je ovo završna stanica?

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.