Lidija Špiler | Lagani kaput

Ima onih ranih proljetnih dana, svega par, kada ujutro odlučiš obući lagani kaput i ispod samo tanku vestu. Stišćeš se i drhturiš više nekako od zimice zbog jednog sastruganog zimskog sloja sa sebe, nego od prave hladnoće. Guraš bradu u lagani cvjetni šal koji još uvijek miriši na parfem koji si nosila s jeseni.

Noć prije čula si sad već nekoliko vrlo glasnih ptica koje brbljaju, a u zraku si osjetila teški i slatki miris bremenite zemlje koja se odmorila pod plaštem mraza, snijega i leda.

(Uvijek poželiš uzeti šaku te zemlje da ju mirišeš kad ti ustreba.)

I onda se rastvori dan, i obasjan suncem i zašaran oblacima, mlačan i ugodan kao ljekovita kupka.

Sjedneš negdje van na kavu, raskopčaš kaput, a šal samo ovlaš prebaciš da visi. Miješaš par gutljaja guste kave i promatraš onu zadnju masnjikavu kapljicu koja se nikako ne odvaja od metalne žličice, malo iskrivljene od upotrebe, i koja teško klizi niz rub šalice.

Ugodno je toplo pod suncem, grmlje i drveće se teško razbuđuje, a tu i tamo su još i male crne hrpice snijega. Nema misli, razvezale su se i raspustile. Na licu osjećaš skoro pa vrelinu i spominješ se zluradog martovskog sunca. Ali ne mariš.

Važno ti je samo to što si okretnija u laganom, raskopčanom kaputu i što je sve što nosiš kao i svaki drugi dan nekako laganije.

Terase su poluprazne, mnogi će iz navike ipak ući u kafić. Djece još nema da rade buku svojim veseljem. Nema još ni onih kričavih boja ranog gradskog parka ni oštrih i slatkih mirisa prvog proljetnog grmlja. Samo miris raspukle zemlje i kave. Kroz sunčane naočale škiljiš u sunce i tražiš pogledom prvi zaljubljeni par tog proljeća. I znaš da ćeš već za par dana ponovo morati obući deblji kaput i šal i činit će ti se nestvarnim da si već sjedila vani na suncu.

A kad ponovo obučeš lagani kaput, sve će već bujati. U pupovima i ispod kore drveća bubrit će sokovi, ljudi će se zabijati jedni u druge tražeći slobodno mjesto, opijeni pravim proljećem. Magnolije forzicije i kozlokrvina će već raditi debeli tepih od latica, buka će zujati u gradu i stvarati ti laganu glavobolju. Tada ćeš se povući u sobu navlačeći zastore preko prozora da se polako, svojim unutrašnjim tempom, privikneš na doba u kojem je svega i odjednom - previše. (Samo ćeš noću otvarati sve prozore i izlaziti na balkon, u staroj štrikanoj vesti prebačenoj preko spavaćice da se napiješ toplih mirisa, sepijastih zvukova i svježine.)