nedjelja, 1. travnja 2018.

Pramcem u sumrak


ČIZME 'RADA

Piše: Jelena Miškić

U našoj kući na Švapskom brdu u Vukovaru vrijeme uoči Uskrsa uvijek je bilo napeto. Barem tjedan dana prije blagdana žensko vijeće u sastavu baba, majka, tetka odlučivalo bi o generalnom pospremanju od tavana do podruma ili obnuto, šlinganim zavjesama, štirkanoj posteljini za goste, vezenim stoljnjacima, servisu za jelo, kristalnim čašama. Kada bi se taj posao utanačio, zasjedalo bi se o zahtjevima kuhinje u svečanom Uskrsu i Uskrsnom ponedjeljku. Posebno o ručkovima, večerama, kolačima, sitnim vrstama slastica i velikim tortama, vinima, s posebno točkom dvenog reda - pisanicama.

Jaja je uvijek birala, farbala špinatom i ljuskama luka, ukrašavala voskom i gušjim perom, a kasnije mazala slaninom baba Melanija. Nema teorije da bi prišao blizu. Na sve se pazilo jer su nas u vrijeme Uskrsa redovito posjećivale tetke, sa ili bez muških odabranika iz zapadnih zemalja. Tako je deda Danilo dva dana uoči Uskrsa po jednu od njih potegnuo put Vinkovaca potiho psujuć' u svojoj Renault četvorci kako eto nikad nema mira, pa ni u muci Kristovoj. Nije mu bilo lako, vjerujem, kada je tetka iskoraknula u lakiranim, tamno crvenim čizmama iz tog vinkovačkog vlaka, u kratkoj bundici za koju je Danilo kasnije komentirao da nije mogla bit kraća, da zašto radi tamo kad nema za dulju bundu, našminkana u stilu osamdesetih, pričao je da ju je jedva strpao takvu natapiranu u kola.

Nama djeci je tetka uvijek bila ful-kul jer je pila Coca-Colu iz limenke i tovila nas Milka čokoladama, a vjerujem i ostatku familije s pričama o životu na Zapadu, pustim zgodama i nezgodama.

Nismo ni slutili kako će baš taj Uskrs, osamdeset i neke, obilježiti našu familiju i obiteljske odnose čak tri desetljeća.

Na sam Uskrs, kad se trebalo krenut u posvećenje hrane tetka je zavapila da gdje su njezine čizme. Te skupe, zapadnjačke, tamno crvene, lakirane, ravnica - ih - ne - vidjela čizme. Kakva je to frtutma nastala. Pa da nisu u hodniku, pa da nisu da balkonu, pa gdje ih je zadnje ostavila, gdje se izula, tko ih je zadnje vidio, grom i pakao na sam Uskrs. U nekoliko minuta navukli su se tamni oblaci sumnje nad našim dvorištem i optužba je pala na cijeli dio ženske familije nožnog mjerila 38-39. To je bila katastrofa. Vlasnica čizama je gorko plakala s jedne, a optužene po osnovi čiste ženske zavisti i ljubomore s druge strane kunući se u sestrinske odnose kako nemaju ništa s tim.

Nakon suza uvukla se beskrajna tišina u naš blagdan. Nikome više nije bilo do ničega.
Od pustog straha, mi djeca, značajno smo tražili odobrenje odraslih jer nismo ni uspjeli polupati pisanice, a kamoli probati tortu.

Dan poslije tetka je napustila Vukovar duboko razočarana u događaje koje su se dogodili dan prije.
Vrijeme nakon toga nije bilo lako za nikoga. Tetka je nevoljko dolazila, nikada se više nisu spomenule crvene čizme, niti se o tome značajnije razgovaralo, jer svi su bili osumnjičeni, od ljubomornih sestara, namćorastog dede, pobožne Melanije, nestašne djece.

Dvije tisućite došao je nekakav bager poravnati dvorište koje je stajalo još razlupano od devedest i prve i trebalo je to riješiti. Otac je onda naredio da se povade borovi duž placa jer da se novi susjed jako žali na komarce. Kako je bager zagrabio, tako je ispod pola metra zemlje izronila polu pojedena lijeva tamno crvena lakirana čizma s čije se potplate jedva još naziralo četri slova - RADA. Broj 38.
Đuka je bolno viknuo majku koja je isti čas dotrčala i još brže natrag sijevnula po mobitel te okrenula broj u roamingu glasno objašnjavajući: "Draga, iskopali smo tvoje Pradine čizme!".

Otac je još neko vrijeme u ruci prevrtao ostatak obuće, u nevjerici vrteć glavom proučavajući otiske zubala.

I samo opsovao:"Bemti kerove!"
(Desnu nismo našli. Još.)

Nema komentara :

Objavi komentar