Dragan Gligora | Suzi F.

Poći ću jednostavno za nečim i izgubiti se. Otkad se ne bojim mraka ni divljih svinja, svijet je za mene postao mala pristojna naseobina koja se ponaša uglavnom predvidljivo. To što se sve vrti i mijenja nije toliko važno za moje imaginarno putovanje.

Neću tražiti donacije ni svratišta, možda još uvijek ima sijena i livada oko sela, neki mali šumarak u kojem životinje spavaju zimski san. I tako umoran i prljav, ležeći na mrtvom šušketavom lišću, gledat ću u nebo koje nema pojma tko mu glavu nosi, a kamoli kojoj galaksiji pripada.  

   
Zadovoljan ili ne, možda lagano opušten, nezbrinut i nepromišljen, svakako okružen svježim zrakom koji se bar donekle drži nekog prihvatljivog omjera, past ću u kratak i sladak san. Danas ima puno asfaltiranih putova, infrastruktura pokazuje kuda se može ići, sve službe su pripravne u slučaju kakve nezgode ili greške. Cilj je doći do gomile koja ne drži do sebe. Tu se gubi osobnost i mir, iako nesreća vreba na svakom koraku.

      
Sve u svemu to je reportaža o zabačenom kraju koji je gotovo napušten i u kojem bi se teško snašao i Jozef K. Ako netko ide na more, mogu stopirati i pokazati iskaznicu zdravstvenu, osobnu, dopunsko osiguranje, braniteljski status…. i da, imam i stotinjak posjetnica s brojevima. Ovdje sam, blizu tog i tog sela, dođite što prije, odvedite me odavde, počela je prva kiša, i snijeg će skoro. Kaput će izdržati neko vrijeme, ali ne zadugo.

     
Tako sam lutao cijele noći, i negdje pred zoru stao je autobus koji vodi ravno za Beč. Htio sam zapravo u Italiju, Venecija, Ravena.... ali nije ni ovo loše. Od Suhog Dola do Beča pješke nikad ne bih stigao, iako mi se već vrti u glavi i mogu se poslužiti čarobnim štapićem, zlu ne trebalo. Vozim se bez karte sve do granice, prelazim i tu prepreku i evo me već na drugom kraju svijeta. To je ta sloboda o kojoj sam sanjao, prijestolnica predaka. Kad netko pređe granicu, kažu da on odlazi u Svijet, kao da i ova mala zemlja nije dio tog istog svijeta. Svijet hladan i surov, taman onoliko koliko treba biti, drži do svojih građana, ponekad ih vodi na nevidljivim uzicama, da se ne osjećaju prevarenim. Metafizika ovdje ne pomaže, prevaranti ne dolaze u obzir, samo lucidnost i upornost. Sve ostalo je prodaja magle, a to ne prolazi jer ovo je 2018. Kamere su svuda oko nas. Nije vrag da sam ovdje jedini izbjeglica, ni teroristi se ne šetaju otvorenim cestama, ali napada me gomila nedovršenih rečenica. Svaka se gasi negdje na polovici. Zato me i proganja neobrađeno polje koje nema nikakve koristi od metafora i perifraza. Stoji zapušteno već nekoliko godina. Kažu da se manem tog posla, nije to za mene. Usput sam izgubio i sve srodne duše, a ne vidim kraja ni početka zacrtanoj mi sredini. Još jedan izgubljen slučaj.

        
Spas u zadnji čas. U džepu sam našao gotovo cijelu kutiju cigareta. Koje olakšanje, nestajem u dimu, taman dok prolazi onaj superbrzi moderni vlak koji se kotrlja ravno iz Pekinga. Svi Kinezi mašu mi srdačno, a ja stojim uz prugu, ravan kao stup, pravim kolutove dima i lijepo mi je. Malo hladno, ali da se izdržat. Tamo je i neko stajalište, mala, natkrivena autobusna postaja. Ležim na praznoj klupi i nestajem u dimu. Danas sam tu, a sutra daleko. Gdje je sada Štulić, gdje se sakrio Krleža? Skidam kaput, pokrijem se njime, i da… nestajem u dimu…. a htio sam napisati priču i poslati je uredniku.

        
Priča bez zapleta i likova, zapušteno polje, tek otkrivena sloboda, Suzi F, a vlak iz Pekinga juri naokolo, nije to materijal ni za lokalne portale. Baterija je pri kraju, sve bih dao za šalicu tople crne kave.