Kolumne

utorak, 17. travnja 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Ono što sigurno znam o lektiri

Piše: Clara C.

Znala sam da ću prije ili kasnije opet pisati o lektiri, jer iako sam tu temu obradila, ne mislim da je konačna i dostojna lišavanja dodatne pažnje. A usto, emocionalno me dira.

Na razmišljanje o ovoj temi potaknulo me gledanje Podcast inkubatora s Markom Petrakom i Markom Matijevićem, osnivačem portala srednja.hr i mirovina.hr kao gostom. U tri odličnih sati, dotaknuli su se i školske lektire. Rekli su neke dobre stvari, neke koje sam smatrala i odličnima, a bilo je nečega s čime se nisam mogla složiti.

Ideja koja se često provlači je ta da bi se u srednjoškolskom kurikulumu trebala provesti kronološka inverzija programa. Dakle, umjesto da se kao sada, obrađuju književna razdoblja od temeljnih civilizacijskih djela do suvremenog doba, tijek bi se obrnuo.

Nisam za to prvi put čula u ovom podcastu, dapače, ali podsjetilo me da ne volim to što netko misli da bi to išta rješilo.

Iznenađuje me da ovo nije mišljenje nekih nasumičnih ljudi s ulice ili genijalaca za šankom, nego ozbiljnih ljudi iz školstva, pa se tako sjećam da je ovo bilo i osobno mišljenje nekih mojih profesora hrvatskog prije devet godina. I u redu (također, jedna profesorica koju sam voljela je svojevremeno pričala kako ne razumije zašto bi itko počinjao rečenicu s veznikom, ali još nisam evoluirala dovoljno da poželim to ne raditi), nije to ništa strašno skandalozno, i razumijem da ima neku osnovanu, klimavu doduše, logiku iza toga, ali ne znam zašto se stvari toliko simplificiraju kad je problem u obrazovnom sustavu puno dublji. Toliko se simplificiraju da se misli da bi se obrtanjem redosljeda obrađivanja književnih djela nešto poboljšalo. Moje mišljenje je puno radikalnije, a to je da nam treba apsolutna promjena paradigme.

U idealnom programu, primarno bi učili o važnosti čitanja i razvijanju sposobnosti konstruktivnog promišljanja o djelu. Teorija književnosti, klasici i karakteristike razdoblja kroz povijest ne bi se zanemarivali, ali nije potrebno da budu krucijalne stavke. Pri tome je prilično destruktivno praviti se kao da mainstream fikcija, žanrovi i suvremena hrvatska književnost ne postoje.

Ako je problem u nemotiviranosti, kako bi ta inverzija, po kojoj program zapravo ostaje isti, popravila išta?

Marko Petak je tako rekao kako ne možeš s 14, 15 godina razumjeti Dostojevskog, pa je obrtanje programa dobro, ali budući da se ruski realizam obrađuje u trećem srednje, ovako bi dospio u drugi, pa mi nije jasno kako se mentalna i emocionalna spremnost pojedinca može tako snažno ojačati u godinu dana da sa šesnaest ne razumiješ ništa, a već sa sedamnaest ruski realizam rezonira sa svakom porom duše i intelekta prosječnog srednjoškolca. Naravno, to ne stoji.

Tako je spika bila ta da je Antigona teško djelo, pa ga ne možeš dati petnaestogodišnjacima.

Molim?

Antigona nije teško djelo, možda Ilijada i Odiseja i tako nešto.  Težih djela međutim, ima u svakoj epohi pa se tako nešto nažalost ne može korigirati ovime. Ako bi se program zaista obrnuo, s petnaest godina bi se primjerice, čitao Krleža.

Ništa nije tako primjereno kao drilati po Krleži taman nakon što izađeš iz osnovne škole.

Općenito, ne volim taj argument „kako u toj i toj godini života možeš razumjeti to i to djelo kad nisi prošao to i to“. O tome sam već pisala u jednoj kolumni. To je više sociološki i psihološki problem da imamo naviku podcjenjivati djecu i mlade kako odmičemo od tih godina. Naravno da čovjek postaje mudriji i iskusniji s godinama, ali velika je greška misliti da mladi nisu kompleksni, u stanju intelektualno i konceptualno procesuirati nešto što nisu sami iskusili na svojoj koži te osjetiti empatiju i naposljetku, razumjeti djelo. Polemika leži negdje drugdje, je li to što im se nudi u školskom programu, ta djela koja navodno ne mogu razumjeti, relevantno za njih u tom trenutku na taj način?

Znam da sam upravo kontradiktirala samoj sebi jer govorim da je to da netko navodno ne može razumjeti neko djelo zbog svog neiskustva meni osobno bezvezna izjava, dok mislim da je Krleža u prvom srednje neprimjeren. Ali kao što sam rekla, iznimki i teških djela u svakoj epohi za koje nisi spreman zbog razine obrazovanja (a ne životnog iskustva) uvijek ima.

Dvosjekli je mač to s inverzijom. Ili možda kvaka 22.

S jedne strane, što je književnost vremenski bliža, to su veće šanse da ju je isprva i lakše obrađivati. S druge, kako možemo pristupati nečemu nekronološki, odnosno, kako se cjelokupno ljudsko iskustvo, civilizacija, mogu razumijeti ako se ne krene od Mezopotamije, Antike pa onda do današnjeg dana?

Uglavnom, ne, šminkerske promjene poput ove neće pridonijeti poboljšanju.

Što reći. S obzirom da se lektira neće promijeniti preko noći, bilo pozitivno ili negativno, mogu samo reći, hvala na čitanju, gledajte Podcast inkubator, živjeli Ratko, Marko, Jokić i dobre knjige.


Nema komentara :

Objavi komentar