Od najranijeg djetinjstva, smrt i televizija su mi neraskidivo povezane. Kako imam veliku širu obitelj, stalno su se slavila rođenja, ali često se tugovalo i zbog nečije smrti. Tada je bio običaj da se na vijest o smrti nekog rođaka, isključi televizor dok se ne obavi pokop. Obično bi tata ušao u kuću, krenuo prema televizoru, isključio ga i obavijestio nas tko je umro. U početku nisam obraćala pozornost na taj ritual, ali kako nam je televizija bila jedina zabava, čim bih čula da je tata ušao u kuću, s iščekivanjem sam gledala u kom će pravcu krenuti. Koji je to bio uzdah olakšanja kad bi krenuo suprotno od televizije!
Ni danas ne volim isključiti televizor, sigurno je sigurno pa se od dolaska kući uključuje i radi dok se automatski ne isključi. Moji ukućani bi sigurno mislili da sam poludjela kad bih učinila to što je radio moj tata jer danas nitko ne jebe ni žive ni mrtve!
A ni rod više nije baš najjasnija kategorija.
A ni rod više nije baš najjasnija kategorija.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.