Kolumne

četvrtak, 1. ožujka 2018.

Dragan Aleksić | Mama Meksikana


    Ja mamu pozovem nekoliko puta godišnje. Na njen kućni broj.
    Broj njenog mobilnog telefona nemam.
    Mislim da ja nju pozovem barem deset puta u godini. Barem.
    Ona mene nikad.

    Kažem mami zašto je zovem. Pričam joj o ovom ili onom: posao, kuća, starija ćerka, mladja ćerka; mladja ćerka bila kod očnog lekara, starija kod zubara, dobila protezu, to košta toliko i toliko; moj dečko promenio posao, opet, auto počeo nešto da se kvari, bila sam trudna, nešto loše krenulo, pa sam abortirala, i bolje; otac starije ćerke u zatvoru, a otac mladje se ne javlja, niti šalje alimentaciju…

    Mama na sve to kaže: “Lepo.”
    I: “Mmm, da.”
    Čujem kako pali cigaretu. Otvara frižider, pucketa otvaranje limenke: “Lepo.”
    Onda pita za Billa. Mog brata. Tako je uvek.
    Ja joj Kažem: “Mama, što ti njega ne pozoveš? Pa vidiš kako je. Ako te to zanima. Ja sam te pozvala. Pitaj nešto mene. Samo ja pričam.”

    Ona ćuti.

    Ja posle pozovem Billa i kažem mu da je mama pitala za njega. On kaže: “Baš me briga. Ne zanima me mama Meksikana.”
    Meni je bilo četiri godine, a Billu dve kada su se mama i tata razveli.
    Tata je našao drugu ženu. Dobili su ćerku.
    Bilo mi je dvanaest godina a Billu deset kada je mama našla ozbiljnog dečka, nekog Meksikanca. Posle mnogo neozbiljnih. Maksikanac je imao green card. Mama je govorila da je vredan i da ne pije. Kad mu je kao klincu umrla majka, otac, alkoholičar, je nekuda nestao. U kući je ostalo desetoro dece. Stariji su brinuli o mladjima.

    Mama je dovela Billa i mene kod tate i rekla mu da je ona brinula o nama osam godina, da ništa od njega nije tražila, da je sada vreme da on o nama brine sledećih osam ili manje. Pokazala je očima na mene. Sigurno je mislila da ću ja za jedno pet-šest godina da se udam. Kao što se ona sa osamnaest udala za tatu i ubrzo me rodila. Tati je bilo devetnaest.
    Mama je još rekla da je njen Meksikanac sasvim ozbiljan čovek i da misli da je on onaj pravi. I da se sa njim seli na jug, pet-šest sati vožnje od nas.
    Tata je rekao: “OK.” Maćeha je rekla: “OK.” Poželela je mami sreću sa novim čovekom. Ona je, inače, bila OK sa nama. Bill i ja smo je zvali mama. Polusestra Bobbie Lee nas je volela, a i mi nju.

    Ja mamu pozovem za sve praznike, i za Dan zahvalnosti, i za Božić, i za njen rodjendan. Obavezno. Pozovem je i za moj rodjendan. Pričam joj prvo o ovom i onom, pa kad vidim da se ona dosadjuje i da želi da prekine razgovor, kažem joj da mi je rodjendan. Ona kaže: “Je li? Lepo. Srećan ti rodjendan… Da, ti si marta rodjena. Billu je rodjendan 30. aprila. Čestitaj mu u moje ime.”

   
    “Pitaj, mama.”
    “Kada ja umrem, koga ćeš onda da zoveš? Koga ćeš onda da držiš na telefonu po sat vremena sa svim ti svojim pričama? A?”

    Ćutala sam.

    “Kaži.”

    “… Zvaću Billa… Zvaću Billa, mama. Zvaću mog brata. On voli da razgovara sa mnom. Uvek kaže: ‘Seko, drago mi je da te čujem.’ On me uvek pita za Sky i Elethiu, za Jordana. Pita me da li mi treba nešto. NJemu je dobro. U vojsci je, ti to i ne znaš. Ima novaca. Ako mi nešto treba, samo treba da mu javim. Tako mi je više puta rekao. Ja njega pozovem barem dva puta mesečno. A on mene barem jedanput. Zvao me je iz Iraka. Tad mi je bilo strašno. Koliko sam samo brinula. Jedva sam čekala da mu čujem glas. Sada me zove sa Havaja. Tamo je stacioniran. Kaže da je tamo divno. Zvao nas je da ga posetimo. On bi platio put za nas četvoro...”

    Trebalo je da prestanem, ali nisam mogla: “… Znaš, mama, Bill tebe nikada ne pominje. Baš nikada… On tebe, budi sigurna u to, neće nikada da pozove… Ne. Ti njegov glas nećeš nikada da čuješ.”

Jednom je mama bila nešto loše volje, ili je bila pijana, ili i jedno i drugo. Osetila sam to po glasu. Napokon je i ona mene nešto upitala: “Joe, da te pitam nešto?”

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.