Božica Jelušić | Moć literature

U virozi i temperaturi, pročitala jedno poglavlje iz romana L. KRASZNAHORKAIJA "SOTONSKI TANGO". Totalno "usrknuta" gustom atmosferom, sumrakom, opisom škurosti, tjeskobe, plijesni, napuštenosti. Već u prvom poglavlju likove vidim filmski jasno, "Dan za danom pozorno je pratio okus jela, jer je znao da se smrt prvo useli u mesa, juhe i zidove." Pomišljam kako je genijalnost lagana, obznanjiva u detalju, zapanjujuća u osjećaju "kako se samo toga sjetio". Isto tako, vjerujem da se muka ne isplati, pa kad se literarno tijesto ne diže, a aroma teksta ne opostiže, da treba dići ruke i raditi nešto drugo, korisnije.

Moć literature raste s autorskim umijećem. Stvoriti lik koji može "konkurirati" realnim bićima, izazvati sućut, oduševljenje, bijes ili zgražanje, utisnuti uzorke predjela, građevina, ambijenata, znači naplaviti čovjeka paralelnom realnošću, koja mu kadšto dođe kao pribježište i utjeha. Dobri romani preživljavaju ukuse i mode, ne ovise od sviđanja i nagrada, ne traže scenu ni reflektore, već postaju dijelom kulturne "prtljage", najprije jednoga naraštaja, a potom i cijele nacije. S nekim smo ljudima podijelili gastrolatrijske užitke, s drugim a ljubavne tajne i cvrkutanja, no "bratstvo po slovima" ipak se najduže održi i traje cijeloga života.

Čini mi se da je romanopisac sličan graditelju piramide. Dovući će mnogo teških kamenih blokova, ručno ih isklesati i obraditi, povezati čvrtim malterom, potom se sam čuditi, kako se okresana građevina čini malenom u odnosu na uloženi trud. Možda će (tajni san svih pisaca) ipak jednoga dana doći mladić, sposoban izmjeriti unutrašnje dimenzije, pa objaviti svijetu što je sve otkrio i pročitao između tih već iskrzanih korica. Zapravo, to i nije presudno. Jer moć literature, snaga te iluzije, ne prestaje nikada. Barem za nas, koji vjerujemo Bachelardu i slažemo se s njegovom rečenicom: Zamišljam Raj kao golemu biblioteku".

Eto, upravo pronađoh još jednoga autora za svoj edenski odabir.

16. ožujka 2018.

Flora Green