Kolumne

subota, 17. ožujka 2018.

Dragan Miščević | Zimsko jutro


Privatna zbirka: Autor Dragan Miščević
Noćas je zeko tražio majčicu. Ledene čipke na staklu prozora polako su se otapale. Studen je prodirala do kosti, a vani napadalo do koljena. Jutarnje sunce bliještalo na snježnom pokrovu zasljepljujući oči. Majka je mijesila kukuruzne žgance na zidanom šporetu, tajkinom stručnom uratku. Dujo i ja smo sjedili pod uzanim malenim kuhinjskim prozorčićima na kanapeu , tajkinom  drvodjeljskom umijeću. Tajko je već odavno očistio snijeg do svinjca, kokošinjca, štale ,  nahranio i napojio živinu, prasad i kravu te izlaz do ceste prekrivene debelim slojem snijega kojim još nitko nije prošao.

Uskoro se na cesti začulo:

-    Dora! Mica! Ot! Ot! Bista!

Dva lisasta posavca  vukla su ralicu  čisteći snijeg. Konjima je upravljao naš cestar koji je ljeti kopao jarke ispred kuća da voda može otjecati pola kilometra niz brdo do potoka u Gornjem kraju iako je naš potok od sokaka niz koji se slijeva bujica nakon pljuska udaljen pedeset metara.

Još ralica nije ni prošla kroz selo, a već su babe išle jedna drugoj na  jutarnju razmjenu najnovijih vijesti. Tako je i kod nas stigla baba Saja koju smo ja i Dujo voljeli jer se baba znala na kartanju tako silno raspaliti i psovati da smo crkavali od smijeha, a ponekad je znala uvjerljivo i zanimljivo pričati. Karte smo izrađivali od kutija za cipele. Vještiji su nacrtali kakvu curu, kralja, kraljicu, a mi smo se zadovoljavali i s natpisom: cura ili dama, dečko ili pub, kralj, a ostale smo označavali  brojkom.

Naravno, igrali smo isključivo šustera (sedmice), a zibner (sedmica) je najjača karta. Baba Saja je u igri često ostala šic (tj. bez ijedne karte) čemu smo se nas dvojica smijali kao Vid bedasti, a baba je bjesneći i vrišteći prijetila:

-    Sunce me žarko  ne grijalo, ako ove karte ne bacim u peć. Mileva, oni mene varaju! Strave ih deveterne i karte…

Nekad se toliko razljutila da se kao ofurena ustala i otišla svojoj kući, a često je ostajala , sve dok nije počela pobjeđivati. Tada skupi usta u osmijeh Mona Lise, a lica crvenog poput paprike jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh.

Čim je baba ušla u kuću već  je zadigla svoju izblijedjelu crnu suknju, čija je crnina već odavno postala blijedosiva, i grijala golu stražnjicu ispred rerna   čija su vrata bila otvorena, a u kojem se peklo nekoliko krumpirovih polica. Majka je meni i Duji postavila žgance na trpezu  te smo ne čekajući nikoga listili žgance s mlijekom.

Najednom u rernu puče krumpir,  oprži babu po goloj, a baba ciknu poskočivši do plafona i počasti nas svojom golom stražnjicom. Kako ju je krumpir prasnuo po guzici tako je zadignute suknje i unteroka  naprćila svoju stražnjicu točno pred naš nos trljajući rukom po opeklini i slikajući dva cerekana ,  ostavši pri tom sagnuta u pasu dovoljno dugo da proučimo stilski oblik, kompoziciju i reljefnu razvedenost glavnih dijelova babine intime..

-Jeb'li te tvoji krumpjeri, opeče me!

Mlijeko nam  trgnu na nos te istrčasmo u trijem  obrisati nosove, a baba je poput furije  napustila ratno poprište proklinjući i peć i krumpir i tu bezobraznu djecu koja se smiju staroj siroti.

-    Strave vas deveterne spopale, te  vas spopale. Žarkog sunca ne vidjeli … Nikad više kod vas neću doći. Sad ćete vidjeti kome ćete se smijat …

-    Ne kuni djecu, budalo stara! – podviknula je majka, a baba je već odmaglila svojoj kući u susjedstvu kraj potoka. A njezina kuća je sagrađena udarnički , u jednom jedinom danu. Seljani su nakon rata  udovicama i majkama poginulih boraca  sagradili kuće koje su im u ratu bile porušene. Tako su sagradili i Juli, a  i Saji kuću za jedan dan. Babina kuća imala je svega dvije prostorije.

Ožbukanu kuhinju koja nije bila okrečena  te se vidio grubi sloj žbuke, a prednji dio je bila prostrana dnevna soba neožbukana. U kuhinji je dominirala prljava trpeza  koja se isticala crnom masnoćom. Tu je bio i krevetac, stolac, šamlica , stolčić. Baba je oskudijevala s posuđem. Nekoliko posudica za kuhanje, nož, žlica, viljuška i poneki tanjur. A da ima manje posla uvijek je kuhala u istoj zdjelici iz koje je i jela, a koju je rijetko kad prala.

Kasnije su nas svi zapitkivali  ima li baba dlaka na onoj stvari. Mi nismo vidjeli dlaka, a ni onu stvar u čistoj brzini pa smo širili lažne vijesti da baba nema dlaka na onoj stvari, u što nas je demantirao Mladen Rađen, općinski kurir, koji je tvrdio da baba ima dlaka na onoj stvari. Otkud njemu takve informacije – pojma nismo imali! On uopće tada nije bio u kuhinji.

Od njenih priča zapamtio sam ovu koju je ona povjerljivo i poluglasno pripovijedala majki: „Pričao mi je XYZ, a on je ambasador u Americi, da u moru žive ljudi, samo mi o njima ništa ne znamo. Imaju oni svoja cijela sela i gradove pod vodom. Jednom su ribari u oceanu ulovili jednog morskog čovjeka. Golog golcatog. Sve ima kao i mi, samo što još ima rep. Samo dragi Bog zna što sve ima u moru. Pustili su ga nazad jer nisu mogli s njim razgovarati. On je bio nijem ili se pravio da je nijem, a izvan vode mu je bilo već slabo jer oni ne mogu živjeti izvan vode. Nemoj to, Mileva, nikom pričati. To su velike tajne.“

Njezin život, težak, grub, isprepleten tugom, bolom, jadom i čemerom ostavio je u njenoj duši duboke rane, ali ih je ona nosila duboko u sebi ne jadajući se nikom i boreći se za vlastiti opstanak svim silama. Osmijeh joj je lebdio na licu, a radost i srdačnost zračila iz očiju.

-    Što ljudski stvor može podnijeti i pretrpjeti, to ne može nijedno živinče, često je s gorkim smijehom izgovarala.

Bila je sretno udana u Divić kuću. Imala dvije kćeri. Muž se nije vratio iz prvog rata pa se preudala za susjeda kojemu je pri porodu umrla žena, a on je pak  poginuo u drugom ratu. I tako je nesretnica ostala sama.  Kćer se udala u udaljeno selo, a druga joj je nestala  u ratnim godinama. U logoru, ili tko zna gdje?

Bilo je i prosaca jer baba nije bila za baciti, ali se tješila izrekom: „Bolje je s mudrim plakati, nego li s budalom pjevati.“

I tako smo počašćeni babinom stražnjicom i kletvom krenuli u novi dan razmišljajući gdje ćemo se sanjkati – na Crkvenom brijegu ili na Babićevom brijegu.

Nakon doručka Dujo je prvi odjurio na sanjkanje, a za pola sata se vratio sa slomljenim sanjkama jer se na Crkvenom brijegu učitelj na njima sanjkao pa su pukle. I tako smo ostali bez saonica, ali se tajko primio posla i do večeri su bile prave, pravcate saonice izrađene od jasenovog drveta. Naravno, morali smo ih isprobati na Babić brijegu, a tamo je bila hrpa djece koja su se već smrzla sanjkajući se.

I kad smo zaradili zanoktice, vratili smo se presretni kući na večeru, a poslije je majka nabila slušalice na uha i pričala nam kako na radiju lijepo pjevaju. To je bio nekakav radio sa slušalicama, jer u selu još nije bilo struje.

I kad se ona naslušala lijepih pjesama ustupila je slušalice Duji, koji ih je spremno predao meni jer ja bila nekakva opera i dodao:

-    Ti si moj radio. Hajde, slušaj i pjevaj!

I tako sam ja slušao nekakvu operu, pojma nemam koju i zamijaukao iz sveg grla svoju pjesmu:

„Otvor prozor, curice malena,
Umoran sam idem sa terena!“

A nezadovoljan repertoarom, stariji brat me je prešaltao jednim vritnjakom na njemu dražu pjesmu:

„Hajde Kato, hajde zlato,
Sa mnom celer brati…“

Bratov radio je malo brkao tonalitet i ritam, a pomalo škriputao i počeo pjevati „Hajde, Fato, hajde zlato“ umjesto „Hajde Kato, hajde zlato“ pa ga je on još malo,tobože, poštimao jednim vritnjakom.

Zaogrnuti debelim pokrivačima utonuli smo u san dok je majka sjedeći na tronošcu uz peć plela vunene čarape, a mjesec obasjavao nevinu bjelinu sela, polja, brda i planina.


Priča iz zbirke „ Mali Tane“ (Digitalne knjige)

Nema komentara :

Objavi komentar