Kolumne

utorak, 6. veljače 2018.

Tino Prusac | Bez naslova



Nastojao sam otići
što dalje od svog spavajućeg grada
osluškujući korake
kako se pretvaraju u mjere ritmova.
Krajolici su dolazili u oči mojih misli
i gledao sam čak i ono što se ne vidi
dok su slike života šetale oko mene
kao plosnate bilješke prolaznosti.
Pokušavao sam pratiti korake
u sinkronizaciji sa ubodom sudbine
u prošlosti
na dobu u vremenu.
U živopisnim snovima
okolo su ležali podsjetnici
na posljednji kamen mudraca
dugo nakon što se izgubio.
Bol je ispunjavala prazninu
u kasno poslijepodne
dok Sunce se postavljalo na nebo
a vjetar hladno nastojao ubrizgati zrak
u moje misli.
Ušutkivanje učinaka ritmova
posljednjih pedeset godina.
Pokušavajući se držati čvrsto zatvorenih ritmova koji me okružuju
mirno podnosim ostavku
na činjenice ovoga svjetovnog nemira
bez veze
bez naslova.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.