Jelena Stanojčić | Majci na uzglavlje

Život je nestajao, topio se i gubio
I um se odjednom prestrašio vlastitog postojanja.
Noći više nisu bile k'o prije, namijenjene za spavanje.
Uzdasi su se nizali i kao olakšavali grudima
Dok su se iz daljine nazirala zubata vremena
 U kojima nije bilo mjesta za njene pobjede.

Radit ću kao i do sad što sam radila,
Nek' teče dan po dan,  dan po dan - rekla je utješno.
U jednom takvom danu nešto je povuklo
I prvi put se spotakla i pala.
Život joj je bez milosti smjestio, podmetnuo nogu.
Ovo je ozbiljnije nego što sam mislila - rekla je tiho
Jedva ustala i krenula polako...

U glavi je čula hihot utvara
Koje se nisu ni trudile biti nježnije.