Milan Zagorac | Još par savjeta mladim autorima/icama

O prepoznavanju vlastitog poziva

Nemojte se hvatati pisanja ako niste spremni na ozbiljna životna iskustva. Jer ako ne steknete ta iskustva, ionako nećete imati o čemu pisati, već ćete samo lupetati, a ljudi to odmah vide. Takve pisce ljudi ne vole, znaju da su njihove riječi krivotvorine.

Nemojte misliti da ste moralno superiorni drugima zato što pišete. Niste ni moralno ni na bilo koji način superiorni jer su i pisci ispod kože krvavi i mogu biti i dobri ljudi, ono, duše od ljudi, a jednako tako i nitkovi kakve nikad u životu niste željeli upoznati.

Ovo vodi na sljedeće: radije nemojte imati svojeg omiljenog pisca ili umjetnika. Mogli biste se grdno razočarati kada ga upoznate.

Nadalje, ne postoje konačna znanja. Još je manje pisac, kao netko "opće prakse", taj "lučonoša" koji će širiti navodna konačna znanja. Pisac je vječni agnostik i lutalac, svjestan da najvjerojatnije konačne spoznaje nema (pri svijesti), ali jednako tako svjestan da se ispod površine ljudske duše (psihe) krije ocean neviđenih strasti i snage koji nije u stanju imenovati ni opisati, osim ako sam u njega ne upadne. No, avaj, ako u njega upadne, postoji mogućnost da niti ne ispliva. Stoga pisac mora ostati koliko-toliko uzemljen - to čini svakodnevnim radom, ritualima i komunikacijom koja ga u njegovoj društvenoj zajednici održava na površini. To čini svjesnom žrtvom svojih vlastitih potreba i strasti, ne bi li nadvladao napetost koja postoji između beskrajne privlačnosti propadanja u nesvjesno i komocije života u svakodnevici.

I konačno, iza svega toga mora stajati djelo. Ono može biti jedno veliko djelo, a može biti i stotine malih djela, nije važno. Važno je samo da to djelo izađe na površinu, i da bude doznačeno čitatelju. Tu je pisac odradio svoju misiju, koliko se god naizgled činila beznačajna i mala.

I konačno, za sve to skupa nema nikakve nagrade ni plaće. Ni ovozemaljske ni onostrane. Pisac doslovno čini ono što mora, i to je upravo prepoznavanje vlastitog poziva.