ponedjeljak, 19. veljače 2018.

Leona Kablar | Robotograd


Trenutno se nalazim u Robotogradu. Malo ću vam opisati to neobično mjesto.

Zove se Robotograd zbog toga što su stanovnici roboti. Ne postoje ljudi poput mene. Svi me čudno gledaju. Zgrade su leteće i pune tehnoloških inovacija. Ušla sam u jedan predobar kafić i sjela za stol koji je sam došao do mene i rekao mi: "Dobar dan, izvolite". Nisam mogla vjerovati da stolovi govore.

Poslužio me presladak robot po imenu Roberto Robertić. Uplašila sam se, ali sam shvatila da ga se ne trebam bojati jer je dobrodušan i jako smiješan. Bio je roze boje i imao je veliku kockastu glavu, a na njoj dva velika ljubičasta oka. Umjesto kose, ima dvije antene na glavi koje mu služe kao mozak. Metalan je i ima četiri ruke i osam nogu. Nema usta i priča kroz nos koji je u obliku trokuta. Govori slatko poput ptičice. Ima tisuću osamsto četrdeset i devet godina, što bi kod nas značilo dvadeset.

Puno smo pričali i rekao mi je da ima osam sestara i tri brata. Odlučili smo ići prošetati Robotogradom. Odveo me u neku čudnu zgradu. Rekao je da tamo nastaje sva tehnologija. Ta zgrada napravljena je od računala. Sva je šarena i jako svjetlucava. U njoj su nastali svi tableti, računala, mobiteli, laptopi...

Zbog te zgrade svi ljudi u tome gradu mogu letjeti. Nitko ne zna zašto. U njoj rade poslovni roboti. Takvi roboti su kao normalni poslovni ljudi. Imaju odijela i kravate i kažu da su jako umišljeni, ali što je tu je.

To mjesto je stvarno predivno. Previše je moderno, a ljudi ne postoje. Upoznala sam jako dobrog prijatelja. Ovo mi je bila jedna od najboljih životnih avantura! Nadam se da će se ponoviti!

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Nema komentara :

Objavi komentar